Naši čitači na susretu na Plitvicama

SUSRET ČITAČA U LITURGIJI

Plitvice-Mukinje, 12.12.2016.

Vijest o tome važnom događaju u Pastoralnom planu naše GS-biskupije objavila je i IKA - http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=184678 (tamo je i jedna fotografija s molitve na početku susreta – vide se "jake snage" iz Kompolja). Mi donosimo tekst koji je priredila suradnica naših župnih medija, kao i fotografije koje je snimila stalna fotoreporterka naših medija.

Dakle, taj važan susret održan je u Pastoralnom centru Mukinje na Plitvicama, gdje je dobar domaćin bio ravnatelj centra salezijanac don Stjepan Tribuljak. Glavni organizator i koordinator susreta bio je mons. Tomislav Šporčić, otočki župnik i dekan te generalni vikar naše biskupije. Predavanje je održao sveučilišni profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dr. fra Ante Crnčević, pročelnik Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral pri HBK te glavni urednik liturgijsko-pastoralnog lista "Živo vrelo".

Predavač je najprije istaknuo kako je naviještanje Božje riječi znatno više od poruke. Božja riječ je u liturgiji dio obrednog događanja. Znači da ona nije nešto što trebamo samo razumjeti i shvatiti, nego je to događaj, kao i sama liturgija. Danas je liturgija postala "tehnička riječ". To je slavlje sakramenata. Nakon Kristova uskrsnuća liturgija je povjerena sakramentu. Slaveći sakramente, mi svoj život posvećujemo Bogu. Riječ liturgija mogli bismo prevesti kao "narodno, opće ili zajedničko djelo". Znači, to je događaj koji zahvaća sve - cijelu Crkvu. Dakle, potpunu liturgiju možemo doživjeti samo ako je slavimo kao zajednica. Predavač je to ilustrirao primjerom: onaj tko bi se "zatvorio u sebe", negdje u kutu crkve sam, sklopljenih očiju, ostao predan svojim osjećajima, tada ne bi doživio liturgiju - jer nije u zajednici! To znači da slaviti ne možemo sami, nego u zajednici. Kao što, na primjer, ako nam se dogodi nešto lijepo, nećemo se zatvoriti u svoju sobu i radovati se sami, nego ćemo tu radost podijeliti s drugima.

Potom je dr. Crnčević naglasio da liturgija nije meditacija, nego Božji zahvat, slikovito rečeno kao "kirurgija", ali spasenjski događaj - i zato je slavimo. To znači da liturgija treba da bude zajedničko djelo, čin i rad. Ona se dakle tiče svih. I mi moramo kroz zajednicu djelovati i sudjelovati u liturgiji. U tom smislu naše služenje kroz čitanje Božje riječi, jest služenje zajednici.

U sinagogama nije odvijalo čitanje, nego naviještanje Božje riječi. Židovi su se prema Svetom pismu odnosili kao prema svetom predmetu. Zato su i sačuvani sveti spisi – Židovi dotrajale spise nisu bacali, nego su ih pohranjivali, jer su smatrali da Bog progovara preko tih svitaka. Također, naviještanje Riječi, posvijestio je predavač, jest način ispunjenja Riječi. Čitač dakle mora ostvariti ispunjenje Riječi. A to znači da je čitanje je u službi događanja. Jer kad se naviješta Božja riječ, sam Bog progovara zajednici. Osim toga, Krist je u liturgiji višestruko prisutan - po sakramentima, po osobi svećenika, po zajednici vjernika, po molitvi... i po Božjoj riječi. Kada je prisutan po Božjoj riječi - tada sam Bog progovara zajednici vjernika. A čitač "posuđuje" svoj glas Bogu koji govori. Dakle, čitač ne smije brinuti samo o tome da jasno i glasno pročita, nego i da razumije tu Riječ te je dostojno prenese, naravno, ako je u svojoj zajednici dostojan čitati Božju riječ.

Zatim je dr. Crnčević govorio o mjestu i značenju Otpjevnog psalma u liturgiji. Istaknuo je najprije da je Otpjevni psalam jednako Božja riječ kao i 1. čitanje. On je zapravo odgovor na 1. čitanje te se zato i zove - Otpjevni psalam. To je dakle odgovor zajednice na naviještenu Božju riječ. Odnosno, Bog nas kroz Otpjevni psalam poučava kako ćemo odgovoriti na ono što nam On govori. Zato nije primjereno Otpjevni psalam zamijeniti nekom drugom molitvom ili pjesmom, jer on je odgovor preko Duha Božjeg na naviješteno čitanje, naglasio je predavač te za to naveo primjer u nekim župama, gdje se u Božićno vrijeme umjesto "Slave" pjeva pjesma "Svim na zemlji", čime se onemogućuje posebno svečan trenutak. Naime, kroz cijelo Došašće se ne pjeva "Slava" zato da bi u Božićnoj noći najsvečanije odjeknula!

U nastavku predavanja dr. Crnčević je čitačima posvijestio značenje izraza "pričest riječju". Naime, u liturgiji imamo "dva stola": stol riječi i stol kruha. Kao što postoji prilika (taj pojam valja razlikovati od riječi "prigoda", jer se pogrješno često rabe kao istoznačnice!) kruha i vina, tako postoji prilika Božje riječi. Kad primamo euharistijski kruh, pazimo da nijedna mrvica ne padne na pod, da ne bude obeščašćena, tako moramo paziti da nijedna Božja riječ ne bude izgovorena uzaludno i obescijenjena! Zato čitač u liturgiji mora imati na umu da naviještanje Riječi nije "zvučno reproduciranje teksta" - kad bi bilo tako, onda bi se čitanje moglo snimiti zvučno pa vjernicima "pustiti" da slušaju! - nego je to događanje. Uvijek se dakle nešto novo događa. Zato je sveta misa uvijek novi spasenjski događaj, jer Bog djeluje u trenutku u kojem živimo i Božja riječ je čin-događaj. U tom smislu treba razumjeti i zaziv "Riječ Gospodnja" na kraju svakog čitanja. Naime, "Riječ Gospodnja" je poklik. Izbačen je glagol "je" jer taj izraz treba da zvuči doista kao poklik, a ne kao tvrdnja (kao što npr. izraz "Dobro jutro!" također nema glagola, jer je to poklik). A izraz "Bogu hvala", kao odgovor, jest hvalbeni poklik zajednice.

Na kraju iscrpnog predavanje, koje je trajalo više od sat vrjemena, ali je bilo izrazito privlačno i dinamično, dr. Crnčević je kratko objasnio značenje ambona (mjesta s kojeg se naviješta Riječ) i lekcionara (knjige čitanja) te ulogu službe akolita i lektora (čitača). AMBON je povlašteno mjesto za Božju riječ. Zato se na ambonu ne pozdravlja niti biskup, niti papa... jer, to je – ponovno je naglasio predavač - mjesto za Božju riječ. To je zapravo spomen na uskrslog Krista (zato je u početku bio poput kamena s Isusova groba). Stoga – dodao je predavač usputnu napomenu - potrebno je znati oblikovati i obred i obredni prostor. Misna čitanja čitamo iz posebne obredne KNJIGE, koja je u službi događanja. Tu knjigu ljubimo, kadimo, nosimo u procesiji (kao Kristovu prisutnost), jer u procesiji nosimo dva vidljiva znaka - križ i evanđelje. Mjesto knjizi je na ambonu - ne nosi se iz klupe. Knjiga stoji zatvorena, jer i otvaranje knjige također je gesta obreda.

Ponegdje se oblikovala služba za čitanje – služba ČITAČA, tako da ne čita svatko. Jer ta važna služba daje posebnost naviještanju Božje riječi. A Božja riječ je objaviteljska, preobražavajuća za cijelu zajednicu pa i služba čitača ima značenje za cijelu zajednicu. Kao što se "pretvorba kruha i vina" događa za zajednicu, tako je i čitanje "iz Božje riječi u zajednicu". Sasvim je razumljivo da dobar čitač mora razumjeti ne samo pojedino čitanje, nego riječ u kontekstu svih čitanja pa se zato svaki put mora spremiti i pročitati sva čitanja, čak i Evanđelje, naglasio je na kraju dr. Crnčević. Zatim je, za ilustraciju, pročitao tekst iz Evanđelja po Luki: "U zakonu što piše? Kako čitaš?" (10,25-28), kako bi slušatelje – čitače u liturgiji - potaknuo na razmišljanje o svojoj ulozi u službi Riječi i stalno preispitivanje: Kako razumijemo? Kako prenosimo? Riječ Božju!

Nakon izlaganja dr. Crnčevića slijedila je duga i dinamična RASPRAVA, u kojoj je predavač odgovarao na pitanja slušatelja, pojašnjavao određene teme te davao konkretne prijedloge… Donosimo samo dio toga također zanimljivog dijela susreta.

Na pitanje: Smiju li djeca čitati?, predavač je odgovorio jasno:
- Nije uputno, čak niti na "dječjoj misi". Bolje je da roditelj čita i tako bude primjer djetetu, a ne da roditelj sjedi u klupi i ponosno se smješka na svoje dijete.

Glede pojašnjenja prakse zamjene Otpjevnog psalma nekom pjesmom, rekao je:
- Ne zamjenjivati ništa. Pučke pjesme su "unešene" u liturgiju (npr. Svim na zemlji) da bi se "spasile" jer su se prestale pjevati na ognjištima, tj. u obiteljima. Božja riječ se svud jednako naviješta, zato se ne smije mijenjati.

Glede službe lektora, vlč. Josip Šimatović je postavio pitanje mogu li se naši vjernici službeno postaviti kao lektori?
- Tko je služitelj, mora biti uveden u službu. Postoji obred uvođenja čitača ili lektora u službu. To nije "predstavljanje" čitača zajednici. Biskup može imenovati čitače (po prijedlogu župnika). Onaj tko je uveden u službu, na sasvim drugačiji način čita Božju riječ. Uvođenjem u službu nastaje drugačiji odnos prema čitanju.

Jedno od pitanja odnosilo se na dostojanstvo u odnosu na Riječ Božju? Odnosno, tko smije čitati? Mogu li to i oni koji nisu vjenčani, koji su rastavljeni..?
- Vršenje bilo koje službe u crkvi ne smije kod vjernika izazivati nikakvu "asocijaciju". Netko ne živi svoju vjeru, pa ljudi zaziru od takve osobe. Zato čitači trebaju "asocirati" na naviještanje Božje riječi, a ne na život. (Ako netko doista smatra da nije dostojan, sam bi trebao reći neka čita netko drugi.)

S tim u svezi predavač je, u obliku pitanja, iznio prijedlog o liturgijskom ruhu za čitače… te objasnio:
- Liturgijsko ruho odvaja od vlastitosti. Primjer za to je svećenik, kojega liturgijsko ruho odvaja od njega samoga - u ruhu je svećenik, on nije osoba (po imenu), nego u službi Boga (i zajednice).

Pitanje o tzv. izdramatiziranom načinu čitanja, pri čemu dolazi do izražaja osobnost i vlastiti doživljaj čitanja, postavio je novinar Ranogajec, a predavač je sažeto rekao:
- Ne čitati kao da smo u kazalištu...!

Nekoliko pitanja odnosilo se na liturgijske geste: stav stajanja (gesta za molitvu), stav klečanja ("gesta roba"), stav sjedenja... Predavač je naglasio da liturgiju slavimo kao Crkva, koja je "jedno tijelo" pa zato priliči da i geste slavlja očituju jednost i jedinstvo Tijela, zajedništvo duha i prožetost istim osjećajem vjere. Već je Drugi vatikanski sabor istaknuo da liturgijski čini "nisu privatni čini; oni su slavlja Crkve koja je 'sakrament jedinstva'" (SC 26). Zato je potrebno izručiti se stavu Tijela koje je Crkva, izričući i na taj način svoje udioništvo u molitvi i slavlju, kako bi zajedništvo slavlja izgrađivalo liturgijsku pobožnost i duhovnost. Slavlje uvijek iziskuje poniznost, traži da se u određenoj mjeri odreknemo od vlastitih stavova, osjećanja i nagnuća te da se prepustimo osjećaju i stavu zajednice koja slavi. Ako se liturgija treba odlikovati "plemenitom jednostavnošću", onda toj jedno-stavnosti, zacijelo, može pridonijeti i zajedništvo u istome molitvenome stavu po kojemu Crkva združuje riječi s tijelom, pojasnio je predavač, a konkretno glede stava prigodom zaziva "Tajna vjere" rekao:

- Taj zaziv, kao i odgovor naroda, odgovara stavu stajanja. Naime, stajanje se u kršćanskoj duhovnosti i obrednosti razvilo i prihvatilo poglavito kao stav uskrslih, na sliku Krista koji je "ustao" iz groba i sve ljude oslobodio robovanja grijehu i smrti. Stajanje je, dakle, eminentna gesta kršćanske liturgije, koja proslavlja i aktualizira Kristovo vazmeno otajstvo. Valja, stoga, zamijetiti da je stajanje gesta ispovijedanja vjere, kao što je poklonstvo poglavito čin kajanja, a prostracija (prostiranje, ležanje potrbuške – n.op.) izraz izručenja snazi Božje milosti u poslanju Crkve. Najnovija liturgijska obnova htjela je sačuvati vlastitost toga molitvenoga stava pa je unutar slavlja euharistije predvidjela trenutke klečanja samo u određenim trenutcima. Tako se za vrijeme euharistijske molitve stoji, izuzev kod izgovaranja riječi posvećenja (epikleze) i Gospodinovih riječi ustanovljenja euharistije, kada se kleči.

Glede primanja sv. pričesti na usta ili na dlan, dr. Crnčević je odgovorio da nema razlike u tim gestama pa ne treba ništa od toga niti naređivati, niti zabranjivati. Naime, najprije je bila pričest na ruku, jer se jeo kruh. A hostije su redukcija kruha (smanjeni kruh). Zato se, iz praktičnih razloga, uvodi pričest na jezik. Izražajnije i ozbiljnije zajedništvo je primanje na ruku, zaključio je predavač te istaknuo kako je važno da se sv. pričest na oba načina prima pozorno i pobožno.

Na samom kraju, zamoljen od mons. Šporčića da rekne nešto o "Živom vrelu", dr. Crnčević je kazao da ga, kao urednik, nije htio promovirati niti puno o njemu govoriti... Nakon što je predstavio glavne dijelove "Živoga vrela", na primjedbu kako je sadržaj lista težak tekst u odnosu na druge listove, odgovorio je da je to među ostalim i zato što "Živo vrelo" ima zadaću podizati kulturnu razinu vjernika. A "težina" toga lista znak je njegove vrijednosti, zaključio je dr. Crnčević.

Ponedjeljak, 14. Studeni 2016.

Nova stranica župa KOMPOLJE, BRLOG i VRATNIK - na FACEBOOK profilu

Ova mrežna stranica (portal), nakon odlaska bivšega župnika don Anđelka Kaćunka na novu službu u Gospiću, više ne objavljuje sadržaje iz župa u naslovu. Nova...   >>>

KOMPOLJSKI "ZBOR" - SLAVLJE 'LETNJE STIPANJE': subota 21.8.!

Svečano koncelebrirano misno slavlje u 11,00 s. u zajedništvu sa svećenicima Otočkoga dekanata predvodi župnik (u odlasku) don Anđelko. Pjevanje vodi župni...   >>>

'Elizabeta' u Brlogu – radostno trostruko slavlje

Proslava blagdana Marijina pohoda Elizabeti, zaštitnice župe Brlog, 29. svibnja, i ove je godine bila svedena samo na liturgijsko slavlje – nametnute 'mjere'...   >>>

Šokantne izjave - poziv na raspravu u Crkvi i društvu

Medicinska aktivistica Vera Sharav - Židovka koja je preživjela holokaust - ukazuje na sličnosti između nacističkog režima i onoga što se događa danas* (u...   >>>

Jedinstveno svečano slavlje sakramenata kršćanske inicijacije

U redovitim okolnostima života naših manjih župnih zajednica krštenje djece, premda nije čest događaj, smatra se nečim uobičajenim. Nasuprot tome, pristup...   >>>

Kompolje (župna crkva)

Sveta misa:
nedjeljom u 10,00 sati; radnim danom u 18,00 sati (u zimskom razdoblju) odnosno u 19,00 ili u 19,30 s. (u ljetnom razdoblju)

Pobožnost Srcu Isusovu:
devet prvih petaka (od listopada do lipnja) – sveta misa navečer, potom klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu

Pobožnost Majci Božjoj:
u svibnju i listopadu krunica u 19,00 sati i potom sv. misa

Brlog

Sveta misa:
župna crkva: u drugu i posljednju nedjelju u mjesecu u 15,00 sati
Dom za odrasle "Bistričak": po dogovoru (o većim blagdanima)

Vratnik

Sveta misa:
župna crkva: nedjeljom u 12,00 sati
Crni Kal: prva nedjelja u mjesecu u 15,00 sati

Kad ce opet blog?...   >>>

Sveti Otac Benedikt XVI bio je osam godina na čelu Katoličke crkve. Prvi je Papa u posljednjih sedam stoljeća koji je odlučio...   >>>

13. veljače 2013. na Čistu Srijedu ili Pepelnicu, početku korizmenog vremena sahranjen je vlč. Mile Ivančić. Mučenik i okrutna...   >>>