Temeljno pitanje sadašnjega globalnog (i hrvatskog) trenutka

ŠTO SE OVO NADVILO NAD SVIJET?

Draga anđeoska dušo!

Dok svijet buči i srlja u propast, još je tišînâ u nama u kojima nismo izgubili svoj izvorni lik. U kojima nam je svaki čovjek važan i bez kojega ne možemo biti mirni u sebi. U prijateljskoj duši pred nama sav je ljudski mir. Bez nje ga ne možemo naći.

U vidu slutnje, jer drukčije ne mogu, želim svakome revnom i odanom srcu povjeriti ono naše neizrecivo pitanje što nas prati od dječjih stopa; majku svih pitanja što ih ljudi današnjice ne uspijevaju postaviti ni sebi zbog meteža ideja, pobješnjelih ideologija, hedonističkog bezumlja, nastranog individualizma i tolikog mnoštva sukobljenih svjetonazora koji su opustošili sva polja zdrave društvenosti, a što ih već i pojedinci iz pomodarskih pobuda izmišljaju i na svom putu svima nasilno nameću kao vlastite društvene sustave, razarajući tako svaku društvenost pa i prijateljsku. Jer smatraju modernim (to njima znači poželjnim) 'biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo (Post 3,5) i odnositi se prema bližnjima kao da su im baš oni podijelili živote.

Pod krinkom žuđenih nam pojmova 'mira i sigurnosti', doimlje se da sve njih kao svoju vojsku ipak Netko (tko upravlja globalnim krizama) usklađuje prema svome već gotovo očitome cilju: raščovječenju svake osobe i društvenom rasapu svakog vida zdravog zajedništva.

To vrelô ulje 'suvremenih društvenih gibanja' ne iscjeljuje ovo mnoštvo izranjenih duša, pometenih u zbjegove i bijedu, koje nemaju ništa i nikoga, nego im još spaljuje srca i mozgove proizvodeći očajnički kaos i ludilo u kojem se nitko ne snalazi i nitko nikog svoga ne nalazi.

To napokon prispjelo Novo Doba i taj napokon dosanjani Novi čovjek – nastrani individualist i istodobno nasilni kolektivist, zapravo terorist, ne bavi se djelima života premda zemljom hodi u našem obličju. On čak ni mrtve ne ostavlja na miru, već ih vadi iz grobova da zapodjene nova osvetoljubna krvoprolića pa u nedogled umnaža grobove i suze. On ne poziva ljude i narode kao sebi slične drage goste za vlastiti stol, nego po jazbinama dima i poroka skuplja krvoločne horde za nove pogrome.

Pod njegovom upravom čitavo je čovječanstvo postalo slično teškom bolesniku na samrtnoj postelji, s čime se zdravi razum i poštena duša ne mire i ne mogu pomiriti. Zato čim pribran čovjek pusti malo razboritoga glasa među 'svojima' (Iv 1,11), biva izopćen, žigosan i opasan za 'mir i sigurnost'; kojih nema nit' ih može biti među tim nekima - po svaku cijenu novima i – a da to nikom nije jasno u kakvom smislu - naprednima.

Otkad se pojavio taj gorostasni Novi čovjek i nasisao ljudske krvi iz goleme sise svoje goleme majke, krvožedne Revolucije, sav taj njegov 'suvremeni svijet' nalikuje uzavreloj lavi, što iz podzemlja riga vatru među nas kroz sve duhovne pukotine na ovoj tako lijepoj kolijevci i hranidbenom stolu tisućljetnih ljudskih naraštaja. Nalikuje lavi koja je prepuna užarenih i do ludila izobličenih ljudskih glava i grimasa, koje proklinju Boga, hule na sve svetinje i mrze sve što je ikad bilo uistinu ljudsko, korisno i lijepo.

Povijest čovječanstva više ne traje. Ona stoji svezana i osuđena pred giljotinom toga Novog čovjeka, koji je njezinom napokon evanđeoskom hodu suprotstavio giljotinu kao novi društveni stroj i simbolički ustroj.

To golemo i teško sječivo spremno čeka njegovu zapovijed nad svim vratovima koji mu se ne klanjaju. I ne samo što pojedincima glave odsijeca, nego i svu ljudsku povijest i sve ljudsko u njoj ubijaju njegova novatorska djeca. Izobličuje je, izopačuje i spaljuje lava užarenih glava što nastoje se dići do nebesa, a bijeda su i robovi zauvijek. Tako na svršetku svoga bijednog društvenog uspona i njih obezglavljuje to isto sječivo, kao doktora Josepha-Ignacea Guillotina njegov revolucionarni i medicinskim humanizmom opravdani stroj.

Ta idejna stihija i društvena pošast pred našim očima pretvara ovu svemirsku ljepoticu - kolijevku svih ljudskih života - u mrtvački ples ubojica i samoubojica uz ritmove nasilja i demonske urlike što se množe posvuda kao rituali paklene zabave, pomno urešeni scenografskim prizorima sačinjenim „od ognja, dima i sumpora“ (Otk 9,18).

A te pukotine su nepomirljive granice što ih među svojom djecom nije uspostavio Bog. Štoviše one dižu dimne zavjese čak i između Božjeg i čovječjeg lica. Kako li onda neće i između muška i ženska, između roditelja i djece, između rodbine i prijatelja te između tako brojnih na ratišta silom natjeranih naroda koji u borbenom ludilu ne znaju što čine ni kome to zapravo služe?!

Pa ipak - i to s razlogom u golemom strahu pred plamenim ždrijelom krvožedne Revolucije, što (od početka progoneći sveto evanđelje ljubavi i mira) ne kani stati dok svojim zubima (ako joj bude dopušteno) ne samelje i posljednju ljudsku glavu - svi pozemljari će jednom (makar u predsmrtnom trenu) to neizrecivo pitanje morati bar sebi iz sebe izreći.

Uzalud?! Ili na spasenje u posljednji čas, poput desnog razbojnika na Golgoti?! O tome će svatko odlučiti sam. Evo toga pitanja... dragi moj anđeoski brate i sestro i svaki dobronamjerni čovječe: ŠTO SE OVO NADVILO NAD SVIJET?

Je li to faraon do obala Crvenoga mora dogurao i novi Izrael? Hoće li se pred narodom vjere razmaknuti vode potopne? Hoće li i ovaj put poražena Silnikova vojska plutati na žalu kad ograne 'Mlado Sunce s visine' (Lk 1,78) pa objavi spašenima jedva dočekanu zoru uistinu novoga života?

Ako su već toliki eoni (golema vrjemenska razdoblja – m.op.) duša u prošlosti na ovu istu zemlju došli pa otišli da im zemlja ne pamti ni ime, ako i mi (današnji) - a tako i svi što imaju stići nakon nas - jednako neumitno u svoje vrijeme s lica zemlje moramo nestati, kome je to stalo da nas još za života što prije pokopa? Kome je to stalo da se ni začetome ne da roditi? Kome je to stalo da se ni još stvorenome ljudskom biću ne dopusti začeti? Kome je to stalo da dokine od pamtivijeka osvjedočeni smisao čovjeka, što tisućama godina uspješno nove ljude dovodi na svijet? I to dovodi ih uvijek u jednakom obličju muška i ženska pa ih čuva, njeguje i oblikuje u društvena bića po bogobojaznoj ljubavi svima nama jedinoga oca i jedine majke u doživotnom roditeljskom paru, kako stoji od početka zapisano u najdubljoj čežnji srca svakog novorođenčeta.

Kome je to stalo da bude srušen svaki obiteljski dom? Kome je to stalo da što više duša na prebogatoj zemlji umire od gladi? Kome je to stalo da se čovjek, razumni stvor, naruga vječnoj Mudrosti koja stvara i obnavlja svemir pa postane lud? Kome je stalo i tko to tako revno radi na 'novom odgoju', čiji je cilj da već nezrelo dijete, kroz surogate nekoć visoko čovjekoljubne kulture – zapravo kroz mentalne obrasce kulturocidne 'kreativne industrije' primi zvjersku ćud pa što prije stane uništavati sve okolo sebe dok na kraju ne uništi i sebe? Kome se to gadi u nevinu čovjeku skrovita dobrota i moralna čistoća, što ostaju samozatajne u sramežljivosti svoga neokaljanog tijela i bića?

S druge strane, tko to danas, dok svijet propada, na sve strane (kroz usta duša izgubljenih i u sebi i izvan sebe) na svaku glupost s oduševljenjem izvikuje: „Zakon! Zakon! To je Zakon!"? I koji je to Zakon koji slavi sladostrašće, a odriče se istinske slobode, čiste savjeti i zdravoga stida u kojima ta sloboda živi? Tko tome Nekome daje takvu moć na ovom svršetku opoganjene povijesti i u ovom predvorju doslovnoga pakla u koji se prometnuo 'suvremeni svijet'?

Nisu to više nesvjesne ideje pomodarskog slobodoumlja, o kojem su bajale pastirske frule ranog humanizma, nego je to realni, veoma kompaktni duhovni sustav i njegov željezni društveni poredak što se diže na MEDVJEĐE noge iz pomno uzgojene zvjerske ćudi, krvi i seksa svojih podanika pa u crno zavija svaki kontinent. Taj Novi čovjek, (Nadčovjek, koji nije ni čovjek ni Bog), kojega nitko ne vidi, a ipak je tu, ne kuca ni na čija vrata kao uljudni filantrop i rado čašćeni gost, već drsko, besramno i toliko duboko ulazi u svačiju intimu da silom svojih samoovlaštenih zakonodavnih instrumenata skida gaće svima odreda ne ostavljajući čak ni dojenčad u obiteljskom miru.

Ili ja to, anđeoska dušo, krivo gledam i krivo zaključujem pa ne uspijevam biti napredan i ne vidim da se to isplati?

Doduše, mene bije glas da sam anakron, što me ne pogađa. Jer ako je grčki pojam vremena kronos (χρόνος), onda ništa vremenito ne može biti anakrono; a upravo su sva pomodarstva i modernizmi bili i ostali vremeniti. Anakrona može biti samo sveta neprolazna vječnost, jer je (za razliku od nje) vrijeme neumitno nestajanje svega u samome sebi. U tom slučaju nije loše biti anakron.

Ali pustimo mene; ja sam svoju mirnu stazu našao na jednostavnoj i osobnoj razini samozatajne skromnosti i čovjekoljubnog strpljenja. Ja kroz vrijeme samo prolazim; tako što iz njegovih prijevarnih mijena izlazim i što ih nadilazim nezatomljivom silom uskrsnuća Kristova, nastojeći poput njega hoditi zemljom čineći dobro...

Ah da, evo još i tog pitanja: Kome to smeta lik Raspetoga, kojega su prije dva tisućljeća bez dokazane krivice ubili? Nit' ga vide nit' ga čuju niti ga poznaju, a progone ga jednako surovo? Kome to smeta njegova oporuka, kojom nas potiče da opraštamo svima svako zlo pa jednako iskreno i vjerno ljubimo svako ljudsko biće i vječnu Ljubav koja nam je svima isti život dala?

Samo po sebi ovo pitanje nameće se iznutra. Za njim slijedi: Gdje su nade ovog čovječanstva? Tko je njegov Spas? Dok se tako u srcu množe pitanja, vječno Nebo i nadalje šuti strpljivo. Kao da nema uha koje bi ga htjelo poslušati. Ostaje mu tek čovječji san.

Na svršetku tako izmučenog dana, uistinu valjalo bi makar slatko zaspati. Kad li, gle! Ne s ekrana ni iz etera niti iz tiskovina, ne iz susjedstva iz nekog šaljivog, a ni ozbiljnoga ljudskog razgovora, nego iz dubokog sna u nedjeljno jutro (ako se dobro sjećam nešto nakon Uskrsa 2016.) razdani mi oči jedno blago, nečujno, ali u duhu snažno i nezaboravno pitanje, što nije bilo postavljeno meni, nego nekome negdje gore visoko iznad svega u to vrijeme usnuloga svijeta: „Pa zar će se hrvatsko dijete po treći put u posljednjih stotinu godina morati tući s Rusima u Ruskoj zemlji?“

Prenuh se naglo, širom otvorenih očiju. U tako probuđenoj unutrašnjoj beskrajnoj tišini, to jutro mi je iznenada u svemu postalo drukčije, bremenito nekim mnogo dubljim i neprolaznim mirom što i sad istom blagom snagom ječi u meni.

Množe se pitanja izvana i iznutra, jer su nas zapala opaka vremena. Pa ipak, pred štitom vjere strah mi ne uspijeva prići. Valjda zato što na mirnu savjest s neba rosi uvijek jednak mir.

Unatoč tolikom beznađu, tjeskobi i patnjama tako brojnih mučeničkih duša, ja vjerujem da će jednom Netko, moćniji od onoga Nekoga koji nam nastoji oduzeti mir, na sva naša neizreciva pitanja dati nedvosmislen odgovor, čiji će pravorijek dokazati vječnost koju smrtnik ne može krivotvoriti kao što to čini sa svojim vremenom.

Rajko Bundalo

PS: Eto, draga anđeoska dušo, ovom mome mucanju pred tajnom ljudskoga života i smisla naše društvenosti, bez koje duša mora biti prokleta i sama, da ne bude tako - dodaj nešto jednostavnije – ako ti je dano i moguće. A onda pođi s blagoslovom u zasluženo blaženstvo bezazlene šutnje; o čijim se stavovima ne raspravlja na svijetu.

----------------------

NAPOMENA: Razmišljanje je potaknuto molbom našega župnika don Anđelka Rajku da mu pošalje jedno pitanje za posljednji post na Don Blogu (VL). Kako je Rajko u svemu poseban, velik i jedinstven tako je i ovo njegovo "pitanje" posebno, veliko i jedinstveno, ali ipak predugačko da bi ušlo u post... srećom, jer je obogatilo prostor na ovom portalu, a bit će obogaćenje i svima koji ga pročitaju!

Nova stranica župa KOMPOLJE, BRLOG i VRATNIK - na FACEBOOK profilu

Ova mrežna stranica (portal), nakon odlaska bivšega župnika don Anđelka Kaćunka na novu službu u Gospiću, više ne objavljuje sadržaje iz župa u naslovu. Nova...   >>>

KOMPOLJSKI "ZBOR" - SLAVLJE 'LETNJE STIPANJE': subota 21.8.!

Svečano koncelebrirano misno slavlje u 11,00 s. u zajedništvu sa svećenicima Otočkoga dekanata predvodi župnik (u odlasku) don Anđelko. Pjevanje vodi župni...   >>>

'Elizabeta' u Brlogu – radostno trostruko slavlje

Proslava blagdana Marijina pohoda Elizabeti, zaštitnice župe Brlog, 29. svibnja, i ove je godine bila svedena samo na liturgijsko slavlje – nametnute 'mjere'...   >>>

Šokantne izjave - poziv na raspravu u Crkvi i društvu

Medicinska aktivistica Vera Sharav - Židovka koja je preživjela holokaust - ukazuje na sličnosti između nacističkog režima i onoga što se događa danas* (u...   >>>

Jedinstveno svečano slavlje sakramenata kršćanske inicijacije

U redovitim okolnostima života naših manjih župnih zajednica krštenje djece, premda nije čest događaj, smatra se nečim uobičajenim. Nasuprot tome, pristup...   >>>

Kompolje (župna crkva)

Sveta misa:
nedjeljom u 10,00 sati; radnim danom u 18,00 sati (u zimskom razdoblju) odnosno u 19,00 ili u 19,30 s. (u ljetnom razdoblju)

Pobožnost Srcu Isusovu:
devet prvih petaka (od listopada do lipnja) – sveta misa navečer, potom klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu

Pobožnost Majci Božjoj:
u svibnju i listopadu krunica u 19,00 sati i potom sv. misa

Brlog

Sveta misa:
župna crkva: u drugu i posljednju nedjelju u mjesecu u 15,00 sati
Dom za odrasle "Bistričak": po dogovoru (o većim blagdanima)

Vratnik

Sveta misa:
župna crkva: nedjeljom u 12,00 sati
Crni Kal: prva nedjelja u mjesecu u 15,00 sati

Kad ce opet blog?...   >>>

Sveti Otac Benedikt XVI bio je osam godina na čelu Katoličke crkve. Prvi je Papa u posljednjih sedam stoljeća koji je odlučio...   >>>

13. veljače 2013. na Čistu Srijedu ili Pepelnicu, početku korizmenog vremena sahranjen je vlč. Mile Ivančić. Mučenik i okrutna...   >>>