J. H. Newman: ANTIKRIST (1-2)

John Henry Newman

ANTIKRIST

Adventske propovijedi

DOBA ANTIKRISTA

Prva propovijed

"Neka vas nitko ne zavede ni na koji način. Jer [taj dan neće doći] ako prije ne dođe onaj otpad i ne otkrije se čovjek bezakonja, Sin propasti" (2. Poslanica Solunjanima 2,3).

Solunski su kršćani smatrali da je Kristov dolazak gotovo nadohvat ruke. Sveti Pavao im piše kako bi ih upozorio da su takve predpostavke pogrješne. On ih time ne želi obezhrabriti u njihovom izčekivanju Kristovog dolazka - baš nasuprot; no govori im da mu mora predhoditi sasvim određeni događaj, i sve dok se on ne dogodi, kraja neće biti. "Taj dan neće doći," kaže on, "ako prije ne dođe onaj otpad."

Sve dok je svijeta, taj će odlomak Svetog pisma u kršćanima buditi zanimanje puno strahopoštovanja. Njihova je dužnost uvijek izčekivati dolazak Gospodinov, tražiti znakove tog dolazka u svemu što se oko njih događa; a prije svega imati na umu to veliko i zastrašujuće znamenje o kojem govori citirani odlomak Poslanice. Stoga, u ovo doba godine, kada svoje misli okrećemo Kristovom dolazku, nije neumjesno ponovno razmotriti naznake koje nam Sveto pismo daje glede onog koji će Mu predhoditi; to ću i učiniti u nekoliko propovijedi, a pritom ću slijediti izključivo vodstvo drevnih crkvenih otaca.

Slijedit ću drevne otce, ne smatrajući da oni glede toga uživaju jednak ugled kao u slučaju vjerskih DOKTRINA i obreda. Kad govore o doktrinama, govore o njima kao o općeprihvaćenima. Oni su svjedoci činjenice da su te doktrine prihvaćene, ne tu i tamo, već svugdje. Doktrine što ih zastupaju ne prihvaćamo samo zato što oni to čine, već i zato što su oni svjedoci da su ih svi kršćani u to doba zastupali. Držimo ih iskrenim svjedocima, no ne kao po sebi dovoljan auktoritet, iako su oni i auktoritet. Ako bi oni ustanovili te iste doktrine i rekli: "To je naše mišljenje; izveli smo ga iz Svetog pisma i ono je istinito", mogli bismo s razlogom sumnjati u to što ih primamo od njih. Također bismo mogli s razlogom reći da i sami imamo pravo izvoditi zaključke iz Svetog pisma kao što su to i oni učinili; da zaključci izvedeni iz Svetog pisma nisu ništa više od stavova pojedinaca; da, ukoliko se naši zaključci poklapaju s njihovima, to mora biti samo slučajna podudarnost, koja će osnažiti naše povjerenje u njih; no ako se ne poklapaju, tu nema pomoći - moramo slijediti vlastita uvjerenja. Nijedan čovjek, bez sumnje, nema pravo nametati drugima svoje zaključke u svezi s pitanjem vjere. Očito je da neuki doista imaju obvezu pokoriti se bolje obaviještenima, a također je prikladno da mladi na određeno vrijeme prešutno slijede učenja starijih; no izvan tih granica mišljenje jednog čovjeka nije ništa bolje od mišljenja drugog. Ali, u slučaju starih otaca stanje stvari se razlikuje. Oni ne govore o svome osobnom mišljenju; oni ne kažu: "To je istina, jer mi to vidimo u Svetom pismu" - oko čega bi moglo doći do razilaženja u stavovima - već kažu: "To je istina jer sve crkve to drže i oduvijek su držale istinitim, još od doba apostola pa, bez prekida, sve do danas" - a tu se u pitanje može dovesti samo njihova vjerodostojnost odnosno mogu li oni znati da je tome doista bilo tako; jer ako je toliko nezavisnih crkava istodobno dijelilo to uvjerenje, i to, čini se, još od doba apostola, ono bez sumnje mora biti istinito i apostolsko.

Tako Otci govore u vezi s doktrinom; no drukčije je kada tumače PROROČANSTVA. Glede toga čini se kako nema nikakve katoličke, univerzalne, javno očitovane tradicije; a kada ih tumače, u najvećoj mjeri, što i sami tvrde, iznose svoje osobno mišljenje ili se pozivaju na nepouzdane tradicije. To se moglo i očekivati, jer božanska Providnost obično ne tumači proročanstva prije samog događaja. Svoje spoznaje o budućnosti apostoli su uglavnom odkrivali pojedincima, i to u četiri oka - nisu ih zapisivali, niti su uz pomoć njih namjeravali graditi Kristovo tijelo - ter su ona uskoro izgubljena. Tako Sveti Pavao u Poslanici, nekoliko stihova nakon citiranog odlomka, kaže: "Ne sjećate li se, to sam vam govorio dok sam još bio među vama?" ter piše služeći se naznakama i aluzijama, ne govoreći otvoreno. A kako je malo pozornosti poklanjano tome da se njegove proročke izjave razluče i potvrdi im se vjerodostojnost, pokazuje i činjenica što su Solunjani držali da je kazao - a nije - kako je Kristov Dan nadohvat ruke.

No iako nam Otci ne iznose svoja tumačenja proročanstava s istom sigurnošću kojom nam iznose doktrinu, ipak, s obzirom na njihovo međusobno slaganje, njihovu osobnost i činjenicu što su bili općeprihvaćeni u svoje doba ter s obzirom na ugled što ga uživaju izvori stavova koje navode, treba ih čitati s dužnim poštovanjem; jer oni u najmanju ruku mogu biti jednako u pravu koliko i današnji komentatori, u nekom smislu i više, jer danas je tumačenje proročanstava postalo stvar polemike i pripadnosti određenoj skupini. A strast i predrasude toliko utječu na zdravorazumsko suđenje da je teško reći kome se može vjerovati, i nije li obični kršćanin jednako dobar tumač kao i oni koji službeno zauzimaju taj položaj.

1. Okrenimo se sada citiranom odlomku, koji ću preispitati na temelju zaključaka izvedenih iz Svetog pisma bez namjere da se složim ili da kažem zašto se ne slažem s modernim komentatorima: "Taj dan neće doći ako prije ne dođe onaj otpad." U tom se odlomku kaže da će neka zastrašujuća apostazija i pojava čovjeka bezakonja i Sina propasti, tj. Antikrista, kako ga se obično naziva, predhoditi Kristovom dolasku. Čini se da naš Spasitelj dodaje kako će taj događaj Njegovom dolasku predhoditi neposredno odnosno da će Njegov dolazak uslijediti neposredno nakon tog događaja; jer nakon što je govorio o "lažnim prorocima" i "lažnim kristima", o "iznošenju znamenja i čudesa", "razmahivanju bezakonja" i "hlađenju ljubavi" i tako dalje, On nastavlja: "Kada dakle vidite da grozota pustoši... stoluje na svetom mjestu... koji se tada zateknu u Judeji neka bježe u gore" (Mt 24,16.33.). To doista implicira i Sveti Pavao kada kaže da će Antikrist biti uništen sjajem Kristova dolazka.

Ako, dakle, Antikrist treba doći neposredno prije Krista i biti znak Njegovog dolazka, jasno je da još uvijek nije stigao, već ga i dalje trebamo očekivati.

Nadalje, čini se da će Antikristova tiranija trajati tri i pol godine, što je dodatni razlog za vjerovanje da još uvijek nije stigao; jer da jest, morao bi stići poprilično nedavno, budući da mu je vrijeme tako kratko, a ne možemo reći da se to dogodilo.

Također se dosad nisu ispunila proročanstva o još dvama predhodnicima njegovoj pojavi. Prvi je bezprimjerno razdoblje nevolja. "Jer tada će biti velika tjeskoba kakve ne bijaše od početka svijeta sve do sada, a neće je ni biti. I kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio" (Mt 24,21-22). Do toga još nije došlo. Drugi je propovijedanje evanđelja širom svijeta: "I propovijedat će se ovo evanđelje Kraljevstva po svem svijetu za svjedočanstvo svim narodima. Tada će doći svršetak" (Mt 24,14).

Tom bi se zaključku moglo prigovoriti da u citiranom odlomku Sveti Pavao kaže da je "otajstvo bezakonja već na djelu", tj. već u njegovo doba, kao da je Antikrist već tada bio stigao. No, čini se kako je on time želio reći da su se i u njegovo doba mogle zamijetiti sjene i znamenja; revni i djelatni elementi onoga što će jednog dana nastupiti u svoj punini. Baš kao što su se prije samog Krista javljali pojedinci koji su predočavali nagovještaj Njegovog dolaska, tako Antikristu predhode njegove vlastite sjene. Doista, svaki događaj na svijetu je nagovještaj onih koji će uslijediti; povijest napreduje poput kruga koji se vječno širi. Dani apostola nagovještaj su posljednjih dana: javljali su se lažni kristi, nevolje, a istinski Krist došao je s odlukom da uništi židovsku Crkvu. Na sličan način svako doba predočava svoju vlastitu sliku tih budućih događaja, koji su jedino zbiljsko ispunjenje proročanstva što im svima predhodi. Stoga Sveti Ivan kaže: "Djeco posljednji je čas! I kako ste čuli, dolazi Antikrist. I sad su se već mnogi antikristi pojavili. Odatle znamo da je posljednji čas" (1Iv 2,18). Antikrist je stigao i još uvijek nije stigao; bilo je i još uvijek nije bilo posljednje vrijeme. U smislu u kojem je doba apostola bilo kraj svijeta, ono je također bilo doba Antikrista. No moguće je ovako iznijeti još jedan prigovor. Sveti Pavao kaže: "I sada znate što ga (Antikrista) zadržava da bi se pojavio tek u svoje vrijeme." Ovdje se spominje kako nešto odgađa dolazak neprijatelja istine. Apostol nastavlja: "Ima tko sada da ga zadržava dok ne bude uklonjen." Budući da se općenito prihvaća kako ta sila, koja obuzdava, predočava Rimsko Carstvo, a ono je (tvrdi se) odavno propalo, Antikrist je zacijelo već stigao. Slažem se da izraz "ono što zadržava" ili "sprječava", označava moć Rima, jer svi drevni pisci to govore. Slažem se da je nakon Grčke, u skladu s vizijom proroka Daniela, došao Rim, tako će nakon Rima doći Antikrist, a nakon njega doći će naš Spasitelj (I. Zlatousti). No iz toga ne proizlazi da je Antikrist već stigao, jer se ne slažem da je Rimsko Carstvo propalo. Daleko od toga: Rimsko Carstvo postoji i danas. Njegova se sudbina znatno razlikuje od sudbine preostalih triju čudovišta što ih spominje prorok, kao što ćemo vidjeti iz opisa što nam ga daje. "Pogledah, kad eno: četvrta neman, strahovita, užasna, izvanredno snažna: imaše velike gvozdene zube; ona žderaše, mrvljaše, a što preostade, gazila je nogama. Razlikovala se od prijašnjih nemani i imaše deset rogova" Dn 7,7). A značenje deseterih rogova razjasnio mu je anđeo: "Od ovoga [Rimskog] kraljevstva nastat će deset kraljeva." Kao što je deset rogova pripadalo zvijeri i nije bilo odvojeno od nje, tako su i kraljevstva, u koja je Rimsko Carstvo podijeljeno, dio samog Carstva - nastavak tog Carstva s obzirom na proročanstvo, bez obzira na to kakav zaključak donijeli u povijesnom smislu. Budući da rogovi, ili kraljevstva, još uvijek doista postoje, iz toga slijedi da još uvijek nije došao kraj Rimskom carstvu. "Ono što zadržava" još uvijek postoji, premda samo u obliku svojih deset rogova; i dok ne bude uklonjeno, Antikrist neće doći. A uzdignut će se iz njih, kao što nam govori isti prorok: "Promatrah joj rogove i gle: među njima poraste jedan mali rog... I gle, na tom rogu oči kao oči čovječje, i usta koja govorahu velike hule."

2. Nadalje, što nam o Antikristu govore sveti pisci? Ponajprije, kao što smo već primijetili, govore nam da je on utjelovljenje sasvim određenog duha koji je postojao još u doba apostola. "Otajstvo bezakonja već je na djelu." "I sad su se već mnogi antikristi pojavili" (1Iv 2,18). A što taj duh jest, Sveti Ivan objašnjava već u sljedećem poglavlju Poslanice. "Nijedan duh koji ne ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, nije od Boga: on je Antikristov, a za nj ste već čuli da dolazi i sad je već na svijetu" (1Iv 4,3). Iz toga vidimo kakva će biti njegova doktrina pa o tome neću dalje govoriti. Govorit ću o njegovom djelovanju, koje je započelo u dane apostola i bez sumnje se nastavilo sve do danas. Nema sumnje da je to zloćudno načelo bilo djelatno s vrjemena na vrijeme još od tih dana, iako ga je prigušivalo "ono što zadržava". Doista, iz onog što znamo jasno je da se i u naše doba vodi žestoka borba; duh Antikristov pokušava se uzdignuti, a politička vlast u zemljama koje su prema proročanstvu rimske, snažno ga i odlučno obuzdava. Pokušati odrediti što taj duh jest, nadilazi moju sadašnju namjeru, baš kao i dalje govoriti o njegovoj doktrini; iako je u naše doba, kao što je bilo i u doba naših očeva, surovo i bezakonito načelo zasigurno na djelu - duh pobune protiv Boga i čovjeka, kojeg sila vlasti u svakoj zemlji jedva obuzdava, uz najveće napore. Bez obzira je li to, čemu smo svjedoci, doista duh Antikrista, koji će se jednog dana osloboditi (v. dodatak drugoj Dodsworthovoj adventskoj propovijedi), taj častoljubivi duh, otac svake hereze, raskola, pobune, revolucije i rata; bez obzira je li tome doista tako ili nije, čini se da, u mjeri u kojoj predočava moć Rima, trenutni sustav društva i vlasti doista jest "ono što zadržava", a Antikrist je ono što će se uzdignuti kada to obuzdavanje zataji.

3. U dosadašnjim je primjetbama manje ili više implicirano da je Antikrist jedan određeni čovjek, pojedinac, a ne sila ili kraljevstvo. U svakom slučaju to je dojam što ga ostavljaju odlomci iz Svetog pisma koji nas upozoravaju na njega, čak i nakon što smo u podpunosti uzeli u obzir figurativni karakter proročkog jezika; a takvo je bilo i općenito vjerovanje rane Crkve. Obratite pozornost na sljedeće odlomke koji ga opisuju ter sami odlučite možemo li donijeti takav zaključak ili ne. Najprije već citirani odlomak Poslanice i stihovi koji slijede nakon njega: "[Taj dan neće doći] ako prije ne dođe onaj otpad, i ne otkrije se čovjek bezakonja, Sin propasti, Protivnik, onaj koji uzdiže sebe protiv svega što se zove Bog ili svetinja, dotle da i u Božji hram zasjedne gradeći se Bogom... Tada će se otkriti Bezakonik. Njega će Gospodin Isus pogubiti dahom usta i uništiti pojavom dolaska svoga - njega, koji djelovanjem Sotoninim dolazi sa svom silom, lažnim znamenjima i čudesima." Nakon toga odlomak iz Knjige proroka Daniela: "A iza njih će se podići jedan drugi, različit od onih prvih - i oborit će tri kralja. On će huliti na Svevišnjega, zatirati svece Svevišnjega; pomišljat će da promijeni blagdane i Zakon, i sveci će biti predani u njegove ruke na jedno vrijeme i dva vremena i polovinu vremena. Tada će sjesti Sud, vlast mu oduzeti, razoriti, sasvim uništiti". I ponovno: "Na njegovo će se mjesto uzdići nitkov kome ne pripada kraljevska čast. Ali on će iznenada doći i spletkama se domoći kraljevstva... Svojim će spletkama navesti na otpad one koji se ogrješuju o savez, ali ljudi koji ljube Boga ostat će postojani i vršit će svoje... Kralj će raditi što god mu se prohtije uznoseći i uzdižući sebe iznad svih bogova; protiv Boga nad bogovima govorit će hule, i uspijevat će dok se gnjev ne navrši... Neće mariti za bogove svojih otaca, ni za Miljenika žena niti za kojega drugog boga: samog će sebe uzdizati iznad sviju. Mjesto njih častit će boga tvrđava, boga koga nisu poznavali njegovi očevi, častiti ga zlatom i srebrom, dragim kamenjem i dragocjenostima" (v. Dn 7,24-26. 11,21-38). Primijetimo da prorok Daniel drugdje opisuje i druge kraljeve ter da su događaji pokazali, kao što se općenito priznaje, kako je bila riječ o pojedincima. A slično govori i Sveti Ivan: "I dana su joj usta da govori drskosti i hule i dana joj je vlast da to čini četrdeset i dva mjeseca. I ona otvori usta da huli Boga, da huli ime njegovo, njegov Šator i nebesnike. I dano joj je da se zarati sa svetcima i da ih pobijedi. Dana joj je vlast nad svakim plemenom i pukom i jezikom i narodom; da joj se poklone svi pozemljari, oni kojima ime nije zapisano u knjizi života zaklanog Jaganjca, od postanka svijeta" (Otk 13,5-8).

Vjerojatnost da se naziv Antikrist odnosi na pojedinca povećavaju i predviđanja da će se on tako utjeloviti, a ta su se predviđanja kroz povijest djelomice već i ostvarila. Naime, pojavljivali su se pojedinci koji su doista uvelike odgovarali navedenim opisima, a ta okolnost čini vjerojatnom i predpostavku da će apsolutno i potpuno ispunjenje, koje će doći, također biti ostvareno u pojedincu. Najupečatljivija od tih sjena dolazka zla pojavila se prije doba apostola, u razdoblju nakon proroka Daniela. Riječ je o poganskom kralju Antiohu, o kojem čitamo u Knjizi o Makabejcima. Njegov primjer može još i bolje poslužiti našoj svrsi, jer mu (kako predpostavljamo) prorok Daniel u drugom dijelu svog proročanstva doista pridaje atribute koji, čini se, pripadaju i Antikristu, što implicira da je Antioh doista bio ono što se činilo da jest, nagovještaj još strašnijeg neprijatelja Crkve. Taj je Antioh bio surov progonitelj Židova, kao što će Antikrist biti progonitelj kršćana. Nekoliko odlomaka iz Knjige o Makabejcima pokazat će nam kakva je bila njegova narav. Sveti Pavao u Poslanici govori o odpadništvu nakon kojeg će doći Antikrist; u tom smislu židovska povijest nagoviješta budućnost. "U one dane nađoše se u Izraelu ljudi opaki koji stadoše uvjeravati mnoge: ‘Hajde da sklopimo savez s narodima svojim susjedima, jer otkako se od njih odijelismo, snađoše nas mnoga zla.’ I mnogima se to svidjelo. Štoviše, požuriše se neki od naroda i odoše kralju, koji im dopusti da se povedu za poganskim običajima. I sagradiše u Jeruzalemu borilište kako to običavaju pogani, prepraviše svoje obrezanje i odpadoše od svetog Saveza; ujarmiše se s poganima i prodaše se da čine zlo." Nakon tog uvoda pojavljuje se Neprijatelj istine. "A pošto je potukao Egipat, Antioh se... vrati i krene protiv Izraela. Uziđe na Jeruzalem sa silnom vojskom. Drsko prodre u Svetište i zaplijeni zlatni kadioni žrtvenik, svijećnjak sa svim priborom, stol za prinošenje hljebova, sudove za žrtve ljevanice, kaleže, zlatne kadionice, zavjese, vijence i sav zlatni ures na pročelju Hrama, koje ogoli... Oplijenivši sve to vratio se u svoju zemlju, pošto je izvršio pokolj i izgovorio silno bogohulstvo." Nakon toga zapalio je Jeruzalem, "zatim su obzidali Davidov grad velikim i jakim zidom... Ondje smjestiše opaki ološ, ljude protivne Zakonu, koji se tu osiliše." Nadalje, "napisa kralj proglas svemu svom kraljevstvu da svi moraju postati jedan narod i svaki mora ostaviti svoje običaje. I svi se narodi pokoriše kraljevoj naredbi. I mnogi Izraelci prihvatiše njegovo bogoštovlje i počeše žrtvovati idolima i ne svetkovati subotu." Nakon toga prisilio je Izraelce da prihvate tu bezbožnost. Pod prijetnjom smrću, svima je zapovjeđeno "da se više ne svetkuju subote; da se onečisti Svetište i sveti narod; da se podignu oltari, sveti gajevi i idoli pa da im se žrtvuju svinje i nečiste životinje" ter "da se više ne obrezuju djeca". Na kraju je podigao idola, ili, kako povijest kaže, "sagradio je kralj na oltaru za žrtve paljenice Grozotu pustoši. I u susjednim judejskim gradovima podigoše žrtvenike... A u koga nađoše knjige Zakona, razderaše ih i baciše u vatru." No, dodaje se: "Uza sve to, mnogi od Izraela ostadoše postojani i pokazaše se hrabri ter nisu jeli od nečistih jela. Radije su išli u smrt... Uistinu, strašan gnjev bijaše nad Izraelom" (v. 1Mak 1,11-64). Time smo predstavili i neke Antikristove osobine, koji će biti poput Antioha i još gori od njega.

Život rimskog cara Julijana Apostata, koji je živio između 300. i 400. godine nakon Krista, pruža nam još jednu približnu sliku predkazanog Antikrista i dodatni razlog da vjerujemo kako će on biti pojedinac, a ne kraljevstvo, sila i tome slično. To vrijedi i za lažnog proroka M., koji je svoju prjevaru počeo širiti 600 godina nakon Kristova dolaska.

U našem djetinjstvu, i u generaciji koja nam je predhodila, također je bilo događaja koji daju dodatnu vjerodostojnost tvrdnji da je Antikrist pojedinac, a ne više ljudi koji djeluju zajedno.

Ono što sam rekao o toj temi može se sažeti ovako: drugom dolasku Kristovom neposredno će predhoditi grozna i nezapamćena provala zla, koja se u Poslanici naziva apostazijom, odpadništvom, i tijekom koje će se pojaviti određeni zastrašujući čovjek bezakonja i sin propasti, osobiti i pojedinačni neprijatelj Kristov odnosno Antikrist; u to doba prevladavat će revolucije i trenutni sustav društva raspast će se u dijelove; duh kojeg će Antikrist utjeloviti i predočavati trenutačno je sputan "silama vlasti", no nakon njihovog osipanja on će ustati iz njihovih njedara i ponovno ih ujediniti na svoj zao način, pod svojom vlastitom vladavinom, kako bi uništio Crkvu.

4. Zasad bi bilo neprimjereno reći više od toga. Završit ću skrećući vam pozornost na jednu osobitu pojedinost u Poslanici koju sam već djelomice komentirao.

Rečeno je da će "doći onaj otpad i otkrit će se čovjek bezakonja". Drugim riječima, čovjek bezakonja rađa se iz apostazije, ili barem dolazi na vlast uz njezinu pomoć, ili mu pak ona predhodi, odnosno bez nje ga ne bi bilo. Tako nam govori nadahnuti tekst; uočimo sada kako je upečatljivo tijek providnosti kroz povijest komentirao to predviđanje.

Ponajprije, riječ je o Antiohu, koji predhodi proročanstvu iz Poslanice, kao što sam već pokazao. Izraelci, ili barem veći dio njih, odbacili su vlastitu svetu vjeru, i tada je neprijatelju dopušteno da nastupi.

Nadalje, car Julijan Apostat, koji je svojom moći pokušao zbaciti Crkvu i ponovno uvesti poganstvo; njemu je prethodila, štoviše odgojila ga je prva velika HEREZA koja je uznemirila mir i čistoću Crkve. Oko 40 godina prije nego što je postao carem, pojavila se zarazna arijevska hereza koja je nijekala da je Krist bio Bog. Progrizla je svoj put među vladarima Crkve poput crva i, uz pomoć izdajstva jednih i pogrješaka drugih, neko vrijeme je bila dominantna u čitavom kršćanskom svijetu. Nekoliko svetih i vjernih ljudi, koji su svjedočili za Istinu, zavikali su, u strahu od apostazije, da dolazi Antikrist. Nazivali su arijanizam "predhodnikom Antikrista" (Katekizam Sv. Ćirila 15.n.9). I doista, njegova je sjena stigla. Julijana su u samom njedru arijanizma obrazovali neki od njegovih glavnih predstavnika. Skrbnik mu je bio Euzebije, čije su ime preuzeli sljedbenici hereze; a kada je došlo vrijeme, Julijan se vratio poganstvu, počeo je mrziti i progoniti Crkvu ter je svrgnut, a vladavina mu je bila kraća nego što će biti vladavina istinskog Antikrista.

Sljedeća velika hereza, i po svojim posljedicama kudikamo trajnija i raširenija, imala je dvojak karakter - njezine su, nazovimo ih, dvije glave, nestorijanizam i eutihijanizam, naoko bile suprotstavljene, no djelovale su prema zajedničkom cilju: ovako ili onako nijekale su istinu Kristove milosrdne inkarnacije, i smjerale uništiti vjeru kršćana ništa manje sigurno, već samo podmuklije od Arijeve hereze. Raširile su se na Istoku ter u Egiptu, kvareći i trujući upravo one crkve koje su, jao!, nekoć bile najsnažnije i predočavale rana prebivališta i uporišta objavljene istine. Iz te je hereze, ili barem uz njezinu pomoć, izniknuo varalica M. i oblikovao svoju religiju. Tu nailazimo na još jednu osobitu sjenu Antikristovu.

Što se tiče trećeg i posljednjeg slučaja, na koji bih mogao ukazati u generaciji koja je neposredno predhodila našoj, samo ću pripomenuti da se sjena Antikristova slično uzdignula iz apostazije, iz okretanja doktrinama nevjernika, možda najgnusnije i najbogohulnije apostazije što ju je svijet upoznao.

Ti primjeri nas upozoravaju. Hoće li se neprijatelj Krista i Njegove Crkve također uzdignuti iz osobitog odpadništa od Boga? Zar doista nema razloga strahu da neka takva apostazija već i danas postupno jača, priprema se i približava? Zar se danas u gotovo čitavom svijetu, odnosno na svakom koraku, u većoj ili manjoj mjeri, otvoreno ili potajno, na ovom ili onom mjestu, ali izrazito primjetno i zastrašujuće upravo u njegovim najciviliziranijim i najmoćnijim dijelovima, ne ulažu napori da čovjek djeluje bez pomoći religije? Zar se ne usvaja i ne širi mišljenje da nacija nema nikakve veze s religijom, da je religija stvar pojedinca i njegove savjesti – što je jednako tvrdnji da možemo dopustiti da istina nestane s lica Zemlje, a da je ne pokušamo proslijediti dalje? Zar ne postoji u svim državama snažan i jedinstven pokret da se Kristovoj Crkvi oduzme vlast i položaj? Zar se ne poduzimaju grozničava i neumorna nastojanja da se iz javnog života ukloni nužnost religije? Takav je, primjerice, pokušaj da se ukinu zakletve pod izgovorom da su previše svete da bi se koristile u svakodnevnom životu i poslovima, umjesto da se pobrinemo da ih se izgovara s više časti i u prikladnijim situacijama. Ili pokušaj da se provodi obrazovanje bez religije, odnosno da se svi oblici religije naučavaju zajedno, što se svodi na isto. Ili pokušaj da se umjerenost, i vrline koje iz nje izviru, ostvari bez religije već uz pomoć društava koja se temelje na čisto utilitarnim načelima. Ili pokušaj da se svrhovitost, a ne istina, učini ciljem i pravilom državnih mjera i zakonskih odredbi. Ili pokušaj da se brojnost, a ne istina, učini mjerilom održavanja neke religije, kao da nam je Sveto pismo dalo ijedan razlog da vjerujemo kako će većina biti u pravu, a manjina u krivu. Ili pokušaj da se Bibliji uskrati njezino jedino značenje, koje izključuje sva druga, što ljudima daje za pravo da smatraju kako ona može imati i stotinu značenja, koja su sva jednako izpravna i jednako pogrješna, ili, drugim riječima, da uopće nema značenja, da je mrtvo slovo ter je možemo gurnuti ustranu. Ili pokušaj da se cjelokupna religija nadiđe, sve dok je izvanjska ili objektivna, sve dok se javlja kroz obrede ili može biti izražena pisanom riječju; da ju se ograniči na naše unutrašnje osjećaje, što je, s obzirom na kratkotrajnost promjenjivost i prolaznost naših osjećaja, pokušaj da se religija u podpunosti uništi.

U naše doba zasigurno postoji konfederacija zla koja postrojava svoje snage sa svih strana svijeta, organizira se, poduzima mjere, opkoljava Kristovu Crkvu kao mrežom i pripravlja put za opću apostaziju od nje. Hoće li se upravo iz te apostazije roditi Antikrist, ili će njegov dolazak biti odgođen, ne možemo znati; no ona, kao i sva njezina obilježja i sredstva, u svakom slučaju pripada Nečastivom i donosi miris smrti. Neka nitko od nas ne bude među lakovjernima koji će se uhvatiti u zamku što se sklapa oko nas! Neka nitko od nas ne bude zaveden lijepim obećanjima, u koja će Sotona zasigurno skriti svoj otrov! Zar mislite da je on tako neumješan u svom zanatu da će vas jednostavno i otvoreno upitati želite li mu se pridružiti u boju protiv Istine? Ne; on vas mami i dovodi vas u kušnju. Obećava vam građansku slobodu; obećava vam jednakost; obećava vam trgovinu i bogatstvo, obećava vam smanjenje poreza; obećava vam reformu. To su načini pomoću kojih od vas krije narav posla koji vam zadaje; nagovara vas da ustanete protiv svojih vladara i nadređenih; on to i sam čini ter vas navodi da ga oponašate; ili vam obećava prosvjetljenje i nudi vam mudrost, znanost, filozofiju, proširenje uma. Izruguje se prošlim vremenima, izruguje se svakoj instituciji koja ih poštuje. Govori vam što da kažete, a zatim vas sluša, hvali vas i ohrabruje. Nagoni vas da se uzdignete. Pokazuje vam kako da postanete nalik bogovima. Zatim se smije i šali s vama, postaje vam blizak; uzima vašu ruku, isprepleće svoje prste s vašima, i tada ste njegovi.

Hoćemo li mi KRŠĆANI, sinovi Božji, braća Kristova, nasljednici slave, hoćemo li dopustiti da sudjelujemo u toj stvari? Hoćemo li makar malim prstom pomoći Otajstvu bezakonja koje se trza u porođajnim mukama i trese Zemlju svojom boli? "Na njihova vijećanja ja ne silazio, u njihovim zborovima udjela ne imao" (Post ?,?). "Ta što ima pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tamom? Kakvu slogu Krist s Belijarom? Ili kakav dio vjernik s nevjernikom? Kakav sporazum hram Božji s idolima? Jer mi smo hram Boga živoga... Zato iziđite iz njihove sredine i odvojite se... i ništa nečisto ne dotičite" (2Kor 6,14-17) jer ćete inače biti saveznici Božjih neprijatelja i pripravljat ćete put za čovjeka bezakonja, sina propasti.

-------------------------------

ANTIKRISTOVA RELIGIJA
Druga propovijed

"Nijedan duh koji ne ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, nije od Boga; on je Antikristov, a za nj ste čuli da dolazi i sad je već na svijetu." (v. 1. Ivanova 4,2-3)

U ovom odlomku Sveti Ivan govori o osobinama što će ih imati Antikrist koji će doći; otvoreno će, naime, tvrditi kako naš Gospodin Isus Krist nije Sin Božji, koji je sišao s nebesa i utjelovio se. Taj mu opis tako točno i u podpunosti odgovara, da se nijekanje Krista može prikladno nazvati duhom Antikrista, ter se za one koji ga niječu može reći da u sebi nose duh Antikrista, da su nalik Antikristu, odnosno da su antikristi. Isto se tvrdi i u predhodnom poglavlju Poslanice. "Tko je lažac ako ne onaj koji tvrdi da Isus nije Krist? Antikrist je onaj koji niječe Otca i Sina. Svaki koji niječe Sina, nema ni Otca" (1Iv 2,22-23). Iz tih se riječi, štoviše, čini da će odbacivanje Sina Božjeg dovesti Antikrista do odbacivanja samog Boga, ili po implikaciji ili praktično.

Sada ću iznijeti još neke primjetbe vezane uz osobine predkazanog neprijatelja Crkve, a pritom ću se (kao i prošle nedjelje) ograničiti na tumačenje Svetog pisma što nam ga daju rani otci.
Razlog za to je jednostavan: o tako teškoj temi kao što su neispunjena proročanstva zaista ne mogu imati vlastito mišljenje, niti je poželjno da ga imam, ili barem da ga ne iznosim na bilo koji formalan način. Mišljenje bilo koje osobe, makar ona bila i najprikladnija da ga oblikuje, teško da može biti neki auktoritet ili samo po sebi vrijedno da ga se formalno iznosi; nasuprot tome, prosudbe i gledišta rane Crkve zahtijevaju i privlače našu osobitu pozornost jer, koliko znamo, moguće je da su djelomice izvedene iz tradicije apostola, a također su iznesene dosljednije i jednoglasnije od stavova bilo koje druge skupine učitelja. One, stoga, imaju više prava zahtijevati našu pozornost od bilo kojih drugih, bez obzira na to jesu li ta prava mala ili velika; jer ako su mala, prava drugih još su i manja.
Jedini zaista snažan dokaz, kojem se može vjerovati bez ikakve sumnje, jest jasno izpunjenje proročanstava. Ako vidimo da su se svi događaji, na koje proročanstvo ukazuje u povijesti Crkve, zadovoljavajuće ostvarili, više nam nije važno jesu li oni koji nam pružaju dokaze neki auktoriteti ili ne. No, taj je uvjet teško ispuniti, jer Antikrist će se pojaviti tek kratko vrijeme prije Kristovog dolazka i posljednjeg suda ter je jasno kako do toga još nije došlo, pa se na izpunjenje proročanstva ne možemo pozivati kao na dokaz.
Također se kroz povijest još ni u jednoj osobi nisu u podpunosti ostvarile sve Antikristove osobine, iako se u pojedinim slučajevima neke od njih ostvaruju. Stoga nam ne preostaje ništa drugo (ako uopće želimo prihvatiti neko mišljenje, ako želimo, kao što je to zasigurno namjera Svetog pisma, da nam upozorenja, glede zla koje će doći, pomognu) već se prikloniti prosudbi otaca, bez obzira na to jesu li oni u tim pitanjima neki osobiti auktoriteti ili ne. Na njih sam se pozivao prošle nedjelje; na njih ću se pozivati i sada. Nastavit ću stoga s našom temom, a rani otci bit će mi vodiči.

1. Iz sličnosti njihovih opisa čini se jasnim da Sveti Pavao i Sveti Ivan govore o istom neprijatelju Crkve. Obojica govore da je sam njegov duh djelovao već i u njihovo doba. "Duh Antikristov", kaže Sveti Ivan u Poslanici, "sad je već na svijetu". "Otajstvo bezakonja već je na djelu", kaže Sveti Pavao. A pri opisivanju neprijatelja obojica mu kao osobinu pridaju jedan osobit grijeh - otvoreno nevjerništvo. Sveti Ivan kaže: "Antikrist je onaj koji niječe Otca i Sina", dok Sveti Pavao o njemu govori slično: "Onaj koji uzdiže sebe protiv svega što se zove Bog ili svetinja" ter "u Božji hram zasjedne gradeći se Bogom". U oba se ova odlomka opisuje isto bogohulno nijekanje Boga i religije, no Sveti Pavao dodaje da će se Antikrist suprotstaviti svim postojećim religijama bile one istinske ili lažne, "svemu što se zove Bog ili svetinja".

Mogli bismo dodati još dva odlomka iz Svetog pisma koji predviđaju istu lakomislenu bezbožnost. Jedan od njih je iz jedanaestog poglavlja Knjige proroka Daniela: "Kralj će raditi što god mu se prohtije uznoseći i izdižući sebe iznad svih bogova; protiv Boga nad bogovima govorit će hule, i uspijevat će dok se gnjev ne navrši... Neće mariti za bogove svojih otaca, ni za Miljenika žena (odnosno, čini se, Mesiju budući da je biti Njegova majka bila posebna čast i mnoge su se židovske žene tome nadale) niti za kojega drugog boga; samog će sebe uzdizati iznad sviju."
Drugi odlomak gotovo ne sadrži nikakve proročke aluzije, no sve riječi našeg Spasitelja imaju duboko značenje, a otci smatraju da u ovom slučaju to osobito vrijedi. "Ja sam došao u ime Otca svoga i vi me ne primate. Dođe li tko drugi u svoje ime njega ćete primiti" (Iv 5,43). Te riječi se smatraju proročkom aluzijom na Antikrista, kojeg će Židovi smatrati Kristom. On će doći "u svoje ime". Ne od Boga, kao što je čak i Sin Božji stigao, koji je, ako itko, mogao stići i u svoj moći svoje bitne božanskosti; ne u Božje Ime, ne pretvarajući se da je došao kao Njegov poslanik, već u svoje vlastito ime, po bogohulnom prisvajanju božanske moći, tako će doći Antikrist.

Navedenim odlomcima mogli bi se dodati i oni koji općenito govore o bezbožnosti posljednjeg svjetskog doba, o bezbožnosti za koju možemo vjerovati da će najaviti Antikrista i koja će njegovom pojavom postati potpuna:
"Mnogi će tumarati i bezakonja će rasti... Mnogi će se očistiti, ubijeliti i prokušati; a bezbožnici će i dalje biti bezbožni; bezbožnici se neće urazumjeti, a umnici će razumjeti" (Dn 12,4.10). "U posljednjim danima nastat će teška vrjemena. Ljudi će doista biti sebeljupci, srebroljupci, preuzetnici, oholice, hulitelji, roditeljima neposlušni, nezahvalnici, bezbožnici, bešćutnici, nepomirljivci, klevetnici, neobuzdanici, goropadnici, neljubitelji dobra, izdajice, brzopletnici, naduti, ljubitelji užitka više nego ljubitelji Boga; imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli" (2Tim 3,2-5), "podrugljivi izrugivači; povodit će se za svojim požudama i pitati: 'Što je s obećanjem njegova Dolazka?'" (2Pt 3,3-4), "oni koji... prjeziru Veličanstvo. Preuzetnici, drznici i ne trepnu pogrđujući Slave... obećavaju slobodu, a sami su robovi pokvarenosti" (2Pt 2,10.19) i njima slični.

2. Upravo sam spomenuo Židove: bilo bi dobro stoga utvrditi i kakav je bio stav rane Crkve o Antikristovoj povezanosti s njima.
Naš Gospodin je predkazao da će mnogi doći u Njegovo ime, govoreći: "Ja sam Krist." Bit će to pravedna kazna Židovima, a također i svima koji su na ovaj ili onaj način nevjernici, što će nakon što su odbacili istinskog Krista, slijediti lažnog; a prema citiranom tekstu Evanđelja: "Dođe li tko drugi u svoje ime njega ćete primiti." Antikrist će biti potpun i savršen zavodnik u usporedbi s kojim će svi predhodnici biti samo imitacije. Isti smisao imaju i riječi Svetog Pavla, koje dolaze odmah iza opisa Antikrista; "njega koji dolazi", kaže on, "sa svim... nepravednim zavaravanjem onih koji propadaju poradi toga što ne prihvatiše ljubavi prema istini da bi se spasili. I zato im Bog šalje djelovanje zavodničko da povjeruju laži ter budu osuđeni svi koji nisu povjerovali istini, nego su se odlučili za nepravednost." Stoga je, budući da će se Antikrist predstavljati kao Mesija, još od starih vrjemena općeprihvaćeno mišljenje da će biti pripadnik židovskog naroda i njihove vjere.

Sveti Pavao govori da će Antikrist "zasjesti u Božji hram", odnosno, prema tumačenju prijašnjih otaca u židovski hram. Riječi našeg Spasitelja također se mogu shvatiti kao potvrda tog shvaćanja, jer On govori o "grozoti pustoši" (što, bez obzira na druga značenja koja može imati, u svom punom opsegu označava Antikrista) koja "stoluje na svetom mjestu". Sveti Ivan također opisuje da će se progoni, što će ih Antikrist poduzeti protiv onih koji svjedoče Krista, odvijati u Jeruzalemu. "I njihova će trupla ležati na trgu grada velikoga (koji se duhovno zove Sodoma i Egipat) gdje je i Gospodin njihov raspet."

Na ovom mjestu možemo iznijeti jednu primjetbu. Na prvi pogled se čini kako Sveti tekstovi ne iznose mnogo dokaza da će Antikrist biti povezan sa Židovima ili s njihovim hramom. No u tom je slučaju vrlo upečatljiva činjenica što je car Julijan Apostat, koji je predočavao nagovještaj velikog neprijatelja, doista bio povezan sa Židovima ter je započeo gradnju njihovog hrama. U tom slučaju povijest je svojevrstan komentar o proročanstvu ter podupire i potvrđuje rana tumačenja na koja se pozivam. Naravno, mora se imati na umu značajna činjenica da je vjerovanje Crkve kako će Antikrist biti povezan sa Židovima bilo izraženo mnogo prije Julijanovog doba ter da su nam još uvijek dostupna djela koja ga sadrže. Riječ je o djelima dvaju otaca, biskupa i mučenika Crkve, koji su živjeli najmanje 150 godina prije Julijana i manje od stotinu nakon svetog Ivana. Obojica izričito govore o Antikristovoj povezanosti sa Židovima.

Jedan od njih govori: "U hramu u Jeruzalemu neprijatelj će stolovati, nastojeći se prikazati Kristom" (Iren., V.25). A drugi kaže: "Antikrist će biti taj koji će ponovno oživjeti kraljevstvo židovsko" (Hippol. de Antichristo, §25. Sv. Ćiril Jeruzalemski također govori o tome da će Antikrist graditi židovski hram; i on je pisao prije Julijanovog pokušaja, i (što je zapanjujuće) predskazao da će taj pokušaj propasti, jer Julijan nije bio Antikrist, a jedino bi on to mogao učiniti. Vidi Ruff. Hist. X.37). To je još istaknutije činjenicom što se nedavna sjena Antikristova, koju su vidjeli naši očevi ili mi sami, po nekoj vrsti kobi (da se tako izrazim) zauzimala za židovsku stvar ter su je oni uzdizali gotovo kao svog Mesiju, a također ju je neodoljivo privlačila Sveta zemlja, oko koje se vrzmala, a za koju su predstavnici rane Crkve držali da će biti poprište Antikristovih nedjela.

3. Nadalje, zapitajmo se hoće li Antikrist uopće ispovijedati bilo kakvu religiju? Neće štovati ni istinskog Boga ni lažnog boga; toliko nam je jasno, no rečeno nam je i nešto više, i to poprilično nejasno. Doista, što se tiče samih proročanstava, ona se na prvi pogled čine nespojiva. Antikrist će se "uzdići protiv svega što se zove Bog ili svetinja". Nasilno će se suprotstaviti idolima i idolatriji, u tome se tumačenja ranih učitelja slažu. No u Knjizi proroka Daniela čitamo: "Mjesto njih častit će boga tvrđava, boga koga nisu poznavali njegovi otčevi, častiti ga zlatom i srebrom, dragim kamenjem i dragocjenostima. Navalit će na tvrđave gradova pomoću stranog boga i one koji njega priznaju obasut će počastima" (Dn 11,38-39).
Značenje riječi prevedenih kao "bog tvrđava", koji se poslije naziva i "strani bog", nama ostaje poprilično skriveno, i vjerojatno će tako i biti sve do samog događaja; no u svakom slučaju, lažno bogoštovlje predkazano je kao osobina Antikrista, a također se predkazuje i suprotno, da će se suprotstaviti svim idolima, baš kao i istinskom Bogu. Činjenica da u proroštvima dolazi do te kontradikcije i nije toliko neobična budući da općenito znamo kako nevjerništvo vodi do praznovjerja ter da su najbezobzirniji bogohulnici također i kukavice. Oni ne mogu biti dosljedni čak ni da žele.
No, dopustite mi da ponovno istaknem zapanjujuću podudarnost do koje je došlo u proteklih pedeset godina - podudarnost između stvarnih događaja i proročanstava koja će nam zadovoljavajuće pokazati kako se prividna kontradikcija lako može razriješiti, premda nam se izprva ne čini da je to moguće; podsjetit će nas da svevideće oko Božje i Njegova ruka koja upravlja svime još uvijek bdiju nad svijetom ter da sjeme zasijano u proročanstvima prije više od dvije tisuće godina nije mrtvo, već s vrjemena na vrijeme, nekom vlati ili krhkom mladicom, najavi buduću žetvu. Svijet je zasigurno natopljen nezemaljskim elementima koji nam, u nezdrava vrjemena, uvijek iznova pružaju sumorne i potihe dokaze o bijesu što će doći.

U toj velikoj i slavnoj, nama susjednoj naciji (Francuska – nap. A.K.), nekoć poznatoj po svojoj ljubavi prema Kristovoj Crkvi, a odnedavna upamćenoj po bogohulnim djelima koja su me navela da je ovdje spominjem, u toj naciji koju bi trebalo žaliti i moliti se za nju, a ona nam u previše slučajeva postaje uzor - u naciju koju slijedimo, a trebali bismo je osuđivati, i divimo joj se, a trebali bismo joj praštati - u glavnom gradu te moćne i slavne nacije u posljednjih je pedeset godina, kao što dobro znamo, došlo do otvorene apostazije od kršćanstva - ne samo od kršćanstva, već od svakog oblika bogoštovlja koje bi moglo zadržati neke sličnosti ili privid velikih istina religije. Ispovijedan je apsolutni ateizam; no, unatoč tome, čini se kontradikcijom to reći, javio se neki oblik štovanja, i to, kao što se prorok izrazio, štovanja "tuđeg boga". Razmotrimo o čemu je riječ.

Rekao sam da su se sjedne strane zaklinjali u ateizam. Jednog su nesretnog čovjeka, kojeg su prethodno uspjeli prisilno postaviti za nadbiskupa Crkve, naveli da iziđe javno pred njih i ustvrdi da nema Boga i da su sve, što je dotad naučavao, bile bajke. Na nadgrobne spomenike pisali su kako je smrt vječni san. Zatvorili su crkve, prigrabili su i oskvrnuli njihovo zlatno i srebrno posuđe, i te svete predmete, poput Baltazara, uporabljivali na vlastitim bezbožnim gozbama; vodili su podrugljive procesije odjeveni u svećeničke haljine i pjevali su prostačke pjesme. Ukinuli su sveti sakrament braka svodeći ga na puki građanski ugovor koji se sklapa i razvrgava po volji. A sve to je samo dio strahota što su ih činili.

S druge strane, nakon što su se otrgnuli od svih obveza prema Bogu i čovjeku, nadjenuli su ime samom bezbožnom stanju u koje su se doveli te su tu samu negaciju religije, ili, bolje rečeno, to zbiljsko i živuće bogohulje, uzdizali do svojevrsnog boga. Nazivali su je Sloboda, i doslovno je obožavali poput božanstva. Činilo bi se gotovo nevjerojatnim da se ljudi koji su odbacili svaku religiju mogu toliko truditi da, ili iz praznovjerja ili želeći se narugati, uspostave novo i bezumno bogoštovlje što su ga sami smislili, kad ti događaji ne bi bili tako nedavni i tako dobro poznati.
Nakon što su odbacili našeg Gospodina i Spasitelja i bogohulno Ga proglasili varalicom, na javnom su skupu objavili štovanje Slobode i Jednakosti kao božanstava. Uz to su odredili blagdane u čast Razuma, Države, Ustava i Vrlina. Nadalje su odredili da se smiju kanonizirati, posvetiti i obožavati bogovi zaštitnici, pa čak i preminuli ljudi; među njih su ubrojili neke od najzloglasnijih bezbožnika i razvratnika prošlog stoljeća. Posmrtne ostatke dvojice najiztaknutijih su u svečanoj procesiji donijeli u jednu od svojih crkava i postavili ih na sam sveti oltar, kadili su ih tamjanom, a okupljeno mnoštvo klanjalo se u štovanju ispred jednog od njih; pred zemaljskim ostatcima okorjelog Kristovog neprijatelja.

No, ne navodim sve to kao primjer izpunjenja proročanstva, niti pak želim reći da će se proročanstvo, kada se ostvari, ostvariti tako, već samo želim iztaknuti da, kao što nam je to pokazao slijed događaja u skorašnje vrijeme, postoje načini za izpunjenje svetih predkazanja koja se isprva čine kontradiktorna - da se ljudi mogu suprotstavljati svakom postojećem bogoštovlju, istinskom ili lažnom, a ipak zbog ponosa, obijesti, politike, praznovjerja, fanatizma ili drugih razloga uzpostaviti neki svoj oblik bogoštovlja.

Primijetimo nadalje da su ti obmanuti ljudi o kojima sam govorio, težili uvođenju starih rimskih demokratskih oblika bogoštovlja, kako bismo još i bolje pokazali da Rim, četvrta zvijer u proročkoj viziji, nije mrtva. To je otišlo toliko daleko da su ponovno uveli štovanje jedne od rimskih boginja (Ceres), podignuli njezin kip i odredili blagdan njoj u čast. To doista nije u skladu s uzdizanjem samih sebe "protiv svega što se zove Bog", no, kao što sam već rekao, ne spominjem to radi razjašnjavanja proročanstva, već da bih pokazao da duh starog Rima nije nestao s ovoga svijeta, iako mu je ime gotovo izumrlo.

Također je zapanjujuća činjenica što je bivši apostat, car Julijan, također bio umiješan u ponovno uvođenje rimskog poganstva. Primijetimo i to da se i Antioh, Antikrist koji je predhodio Kristu, progonitelj Židova, objavio prisiljavajući ih na pogansko bogoštovlje ter ga je čak uveo i u hramove.

Ne znatno što će doći, no sa sigurnošću možemo kazati: bez obzira na to što je malo vjerojatno da će poganstvo ikada biti javno obnovljeno ili da će ga vlast nametati pa makar i na vrlo kratko vrijeme, samo tri i pol godine, to se danas čini puno manje nevjerojatnim nego prije pedesetak godina, prije nego što su se odigrali događaji o kojima sam govorio. Koga ne bismo smatrali bezumnikom ili glupanom da je, prije tih događaja, predviđao kako će doista doći do tako kobne imitacije poganstva?

4. Pozovimo se ponovno na drevne otce kako bismo vidjeli odgovaraju li njihova daljnja predviđanja doista događajima koji su uslijedili.
Smatrali su da će se Antikrist uzdignuti iz Rimskog Carstva odmah nakon njegove propasti odnosno da će se Rimsko Carstvo u svojim posljednjim danima podijeliti u deset dijelova, a neprijatelj će se iznenada pojaviti iz jednog od njih, pokoriti još tri, a možda i sve, tet (kao što prorok kazuje) "huliti na Svevišnjega, zatirati Svetce Svevišnjega; pomišljat će da promijeni blagdane i Zakon, i Svetci će biti predani u njegove ruke na jedno vrijeme i dva vrjemena i polovinu vremena" (Dn 7,25).
Vrlo je znakovito što jedan od dvojice ranih otaca, koje sam već citirao (Hippol. de Antichristo, § 27), otvoreno kaže kako će u deset država ("stopala" koja se spominju u drugom poglavlju Knjige proroka Daniela) koje će se naposlijetku pojaviti, vladati DEMOKRACIJA. Znakovito je s obzirom na trenutačno stanje u svijetu, na opću težnju k demokraciji u današnje doba i na primjer demokracije što smo ga mogli vidjeti u posljednjih pedesetak godina u događajima što su se zbili u Francuskoj, a o kojima sam već govorio.

Pripadnici rane Crkve također su očekivali da će se, nakon višestoljetnog sna, rimska zvijer probuditi pred kraj svijeta i ponovno uzpostaviti sve svoje zakone i običaje; s obzirom na događaje o kojima sam govorio, i to je vrijedno primijetiti. Jedan od otaca kojeg sam već citirao, na temelju odlomka iz 13. poglavlja Otkrivenja, zaključuje da će "(Antikrist), zbog svoje slave i veličine, usvojiti i uzpostaviti politički sustav što ga je prvotno uveo August, utemeljitelj Rimskog Carstva. To je četvrta zvijer, čija je glava bila ranjena, a zatim zaliječena; to je Carstvo koje je uništeno i podijeljeno na deset dijelova. No u to doba Antikrist će ga, kao snalažljiva osoba, zaliječiti i obnoviti, tako da će ponovno biti snažno i djelovati kroz sustav što će ga Antikrist uzpostaviti" (Hippol. de Antichristo, § 49).

Spomenut ću još jedno predkazanje, vezano uz navedeno gledište o ponovnoj uzpostavi rimske vlasti, čije su ispunjenje očekivali otci koje sam više puta citirao. Riječ je o Antikristovom imenu, o kojem se govori u 13. poglavlju Otkrivenja. "U ovome je mudrost", kaže nadahnuti tekst, "u koga je uma nek odgoneta broj zvijeri. Broj je to jednog čovjeka, a broj mu je šest stotina šezdeset i šest." Oba drevna otca nude kao rješenje jedno ime (a slova tog imena na grčkom daju broj 666), znakovito za Antikrista kao glavara obnovljenog Rimskog Carstva, to je, naime, riječ Latinus, odnosno, latinski kralj.

Prvi od dvojice otaca govori: "Očekujte da će carstvo najprije biti podijeljeno između deset kraljeva; dok oni budu vladali i postupno učvršćivali i jačali svoju moć, jedan će iznenada doći i prisvojiti kraljevstvo, uplašit će ih, budući da će mu ime biti upravo broj 666; njega prepoznajte kao grozotu pustoši. To je implicirano i u apostolovim riječima: "Dok će oni obećavati mir i sigurnost, snaći će ih iznenadno uništenje"(Iren. Her., V.30). U nastavku spominje da navedenom broju, uz još dvije riječi, odgovara i ime Latinos ter za njega kaže: "Ono je vrlo vjerojatno, jer to je ime posljednjeg carstva; budući da latini (odnosno Rimljani) sada vladaju" (Iren. Her., isto).

Drugi otac govori: "Budući... da je rana prve zvijeri zacijelila... a jasno je da je riječ o Latinskom (Rimskom) Carstvu, on se stoga naziva latinski kralj (Latinus). Ime se sa carstva prenosi na pojedinca" (Hipp. de Antichristo, § 50). Ne možemo znati hoće li se to predskazanje ispuniti ili neće. Spominjem ga samo kako bih ukazao na vjeru otaca u obnavljanje i ponovnu uzpostavu Rimskog Carstva, a u razdobljima koja su slijedila nakon njihovih, to je doista i pokušano.

Sudeći po svjedočanstvima rane Crkve, općenito se čini da će Antikrist biti otvoreni bogohulnik koji će se suprotstavljati svakom postojećem bogoštovlju, istinskom ili lažnom, progonitelj kršćana, patron Židova i obnovitelj njihove vjere, ali i začetnik novog oblika bogoštovlja. Nadalje, pojavit će se iznenada, pred sam kraj Rimskog carstva, koje je nekoć bilo živo, a sada samo sniva; ponovno će ga spojiti u jedno i starom poredku cara Augusta dodati svoje židovstvo i svoje novo bogoštovlje (možda neku vrstu poganstva); zbog toga će dobiti naslov latinskog ili rimskog cara, što će najbolje odražavati njegov položaj i karakter. I na kraju, nestat će jednako brzo kao što se pojavio.

Još jednom ponavljam da sve to ne govorim kako bih ustvrdio u kojoj su mjeri predkazanja rane Crkve bila izpravna ili pogrješna, iako su događaji, na različite načine, uglavnom podkrjepljivali njihova općenita tumačenja proročanstava iz Svetog pisma.
Mogli bismo se zapitati: kakve koristi ima govoriti o tim stvarima ako nije sigurno da će se dogoditi? Završit ću kratkim osvrtom na taj mogući prigovor.

Ponajprije, nije nekoristno imati na umu da još uvijek živimo u nečemu što bi se moglo nazvati čudesnim sustavom. Ne želim time reći da se istinska čuda događaju i naše doba, već da je naše trenutačno stanje samo dio tijeka providnosti koji je počeo čudom ter će barem na kraju svijeta, ako ne prije, završiti čudom. Pojedina iznesena očekivanja mogu biti izpravna ili pogrješna, no Antikrist će doći, tko god i što god on bio; čuda će se dogoditi; staro Rimsko Carstvo nije mrtvo; ako Sotona i jest okovan, okovan je na određeno razdoblje; borba dobra i zla nije svršena.
Ponavljam! U stanju u kojem se nalazimo, kada je veliki cilj obrazovanja, navodno, riješiti se svega nadprirodnog, kad nas se potiče da se smijemo i izrugujemo vjerovanju u ono što ne možemo vidjeti, kad nam se govori da "sve objašnjavamo samo pomoću poznatog i utvrđenog i da svaku tvrdnju provjeravamo izkustvom, moram usvojiti gledište da je ta vizija Antikrista, kao nadprirodne sile koja će doći, za nas velika dobrobit, poslana od Providnosti, i protuteža zlim tendencijama našeg doba. Nadalje, za naše je misli sigurno koristno da ih šaljemo naprijed i nazad, prema početku i prema kraju evanđeoskih vrjemena, prema prvom i drugom Kristovom dolasku.
Želimo RAZUMJETI da se nalazimo u istom položaju kao i rani kršćani, s istim zavjetima, svećeničkim dužnostima, sakramentima i obvezama; želimo shvatiti stanje stvari od prije mnogo godina;, želimo osjetiti da živimo u grješnom svijetu, svijetu koji počiva na zlobi; želimo shvatiti svoj položaj u njemu, shvatiti da smo svjedoci, da su nam poniženja i patnje suđeni; ne želimo biti iznenađeni kada nas pogode, već, kada nas zaobiđu, to shvatiti kao milostivu iznimku; želimo da nam srca budu budna kao da smo na svoje oči vidjeli Krista i Njegove apostole i njihova čuda, budna za nadu i čekanje Njegovog drugog dolaska. Ne samo da Ga izčekujemo, već i da priželjkujemo znakove koji Ga najavljuju; želimo misliti često i mnogo o sudu koji će doći, osobito se zadržavajući i zadubljujući u misao da će NAM biti suđeno svakom pojedinačno.
Sve su to zasigurno djela svojstvena istinskoj i spasonosnoj vjeri; to je pravi smisao bavljenja Knjigom Otkrivenja i drugim proročkim dijelovima Svetog pisma, i sasvim se razlikuje od našeg poznavanja njihovog ispravnog tumačenja: skidanje vela s naših očiju, skidanje pokrivača što leži preko lica svijeta, kako bismo, dok se krećemo amo-tamo, dok ustajemo i liježemo, dok radimo, hodamo, odmaramo i zabavljamo se, vidjeli Božje Prijestolje podignuto u samom našem središtu, Njegovu veličanstvenost i Njegov sud, neprestano zauzimanje Njegovog Sina za odabrane, njihove kušnje i njihovu pobjedu.

Neka nas Bog stoga sve obdari sposobnošću da hodamo uz pomoć vjere, a ne uz pomoć vida, ter da živimo u prošlosti i budućnosti, a ne u sadašnjosti.

'Elizabeta' u Brlogu – radostno trostruko slavlje

'Elizabeta' u Brlogu – radostno trostruko slavlje

Proslava blagdana Marijina pohoda Elizabeti, zaštitnice župe Brlog, 29. svibnja, i ove je godine bila svedena samo na liturgijsko slavlje – nametnute 'mjere'...   >>>

Šokantne izjave - poziv na raspravu u Crkvi i društvu

Medicinska aktivistica Vera Sharav - Židovka koja je preživjela holokaust - ukazuje na sličnosti između nacističkog režima i onoga što se događa danas* (u...   >>>

Jedinstveno svečano slavlje sakramenata kršćanske inicijacije

Jedinstveno svečano slavlje sakramenata kršćanske inicijacije

U redovitim okolnostima života naših manjih župnih zajednica krštenje djece, premda nije čest događaj, smatra se nečim uobičajenim. Nasuprot tome, pristup...   >>>

Šokantne COVID-novosti na svjetskoj pozornici

Šokantne COVID-novosti na svjetskoj pozornici

Mijenja se globalni odnos prema COVID-19 Zahvaljujući inicijativi velikog broja građana i njihovih udruga, neovisnih i uglednih znanstvenika, liječnika,...   >>>

Naša radostna Cvjetnica - po mjerama Božjega 'stožera'

Naša radostna Cvjetnica - po mjerama Božjega 'stožera'

Unatoč 'promjenjivoj prognozi' proslava Cvjetnice – Nedjelje Muke Gospodinove – bila je u sve tri župe 'sunčana' i radostna. I u Kompolju (u 10 uri) i...   >>>

Moja Župa
Mise i pobožnosti

Kompolje (župna crkva)

Sveta misa:
nedjeljom u 10,00 sati; radnim danom u 18,00 sati (u zimskom razdoblju) odnosno u 19,00 ili u 19,30 s. (u ljetnom razdoblju)

Pobožnost Srcu Isusovu:
devet prvih petaka (od listopada do lipnja) – sveta misa navečer, potom klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu

Pobožnost Majci Božjoj:
u svibnju i listopadu krunica u 19,00 sati i potom sv. misa

Brlog

Sveta misa:
župna crkva: u drugu i posljednju nedjelju u mjesecu u 15,00 sati
Dom za odrasle "Bistričak": po dogovoru (o većim blagdanima)

Vratnik

Sveta misa:
župna crkva: nedjeljom u 12,00 sati
Crni Kal: prva nedjelja u mjesecu u 15,00 sati

Kad ce opet blog?...   >>>

Sveti Otac Benedikt XVI bio je osam godina na čelu Katoličke crkve. Prvi je Papa u posljednjih sedam stoljeća koji je odlučio...   >>>

13. veljače 2013. na Čistu Srijedu ili Pepelnicu, početku korizmenog vremena sahranjen je vlč. Mile Ivančić. Mučenik i okrutna...   >>>