J. H. Newman: ANTIKRIST (3-4)

ANTIKRISTOV GRAD

Treća propovijed

"Žena koju vidje grad je veliki što kraljuje nad kraljevstvima zemaljskim." (Otkrivenje 17,18.)

Grad o kojem se govori u ovom odlomku iz Otkrivenja očito je Rim, koji je do tada bio sjedište carske vlasti nad čitavom zemljom - vlasti koja je bila vrhovna čak i u Judeji. U Evanđeljima i Djelima apostolskim stalno se spominju Rimljani. Naš je Spasitelj rođen kad su Njegova majka, Blažena Djevica, i Josip pozvani u Betlehem kako bi im rimski namjestnik naplatio porez. Razapet je za vladavine Poncija Pilata, rimskog namjestnika. Svetog Pavla više je puta spasilo to što je bio rimski građanin; s druge strane, kad je uhvaćen i utamničen, učinile su to rimske vlasti ter je naposljetku doveden u sam grad Rim, pred cara i poslije tamo mučenički umro, zajedno sa Svetim Petrom. Stoga se općepoznata povijesna činjenica da je rimska vlast, u doba kad su Krist i Njegovi apostoli propovijedali i pisali, bila vrhovna, nameće našoj pozornosti i kroz sam Novi zavjet, pa u citiranom odlomku "grad veliki koji kraljuje nad kraljevstvima zemaljskim" bez sumnje označava Rim.

Povezanost Rima s Antikristovom vladavinom i nedjelima često se spominje u svakodnevnim polemikama ter bi stoga bilo dobro da se, nakon što sam već imao prigodu govoriti o posljednjem neprijatelju Crkve, pozabavim i onime što proročanstva Svetog pisma govore o Rimu. To ću i pokušati, slijedeći, kao i dosad, vodstvo ranih otaca.

Razmotrimo stoga što nam poglavlje Otkrivenja, u kojem se citirani odlomak javlja, kaže o Rimu ter što iz toga možemo zaključiti.
Taj se veliki grad opisuje kroz sliku žene, okrutne, razvratne i bogohulne. Prikazana je kao urešena svim svjetovnim sjajem i dragocjenostima, odjevena u grimiz, sva u zlatu, dragom kamenju i biserju, kako pušta i pije krv svetaca dok se ne opije njome. Štoviše, nazvana je i "Babilonom velikim" da bi se istaknula njezina moć, bogatstvo, vulgarnost, oholost, razbludnost i duh sklon progonstvima, po uzoru na tog ranijeg neprijatelja Crkve. Ne moram isticati da točno taj opis odgovara karakteru i povijesti Rima u doba kad je Sveti Ivan o njemu govorio.
Nikad nije bilo ambicioznijih, oholijih, bezosjećajnijih i svjetovnijih ljudi od Rimljana; nitko drugi, jer nitko nije imao prigodu, nije proganjao Crkvu kao oni. Kršćani su od njih pretrpjeli, kako se obično uzima, deset strašnih progona u razdoblju dužem od 250 godina. Čitav dan ne bi bio dovoljan da se nabroje sva mučenja kojima su podvrgnuti od Rima, tako da se apostolov opis, kao proročanstvo, ostvario s izvanrednom točnošću, a u jednakoj je mjeri bio precizan i kao povijestno zapažanje.

Sveti Ivan nam govori kako taj grješni grad, kojeg nam prikazuje kao napuštenu ženu, sjedi na "skrletnoj Zvijeri, punoj bogohulnih imena, sa sedam glava i deset rogova". Tu nas proročki opis vraća sedmom poglavlju Knjige proroka Daniela, u kojoj su četiri velika svjetska carstva prikazana kroz likove četiriju zvijeri: lava, medvjeda, leoparda i bezimenog čudovišta. Četvrta se zvijer "razlikovala" od svih drugih, "strahovita, užasna, izvanredno snažna"; "i imaše deset rogova". Zasigurno je riječ o istoj zvijeri koju je vidio Sveti Ivan; deset rogova je jasno obilježava. Ta četvrta zvijer u Danielovoj viziji predočava Rimsko Carstvo; stoga i "zvijer" na kojoj je žena sjedila predočava Rimsko Carstvo. To se vrlo točno podudara sa stvarnim povijestnim odnosom stvari, jer za Rim, gospodara svijeta, doista bi se moglo reći da sjedi i pobjedonosno jaše na svijetu što ga je pokorio i učinio svojom kreaturom.

Prorok Daniel ovako objašnjava deset rogova zvijeri: "Od ovoga kraljevstva nastat će deset kraljeva", s čim se Sveti Ivan slaže kazavši: "Deset rogova što ih vidje deset je kraljeva, oni još ne primiše kraljevstva, ali će - samo za jedan sat - primiti vlast kao kraljevi zajedno sa Zvijeri." Štoviše, u svojoj predhodnoj viziji Daniel govori o carstvu kojem je suđeno da bude "podijeljeno", koje je "dijelom čvrsto, a dijelom krhko" (Dn 2,42-42).
Također se govori i da će to carstvo, ženina tegleća marva, naposljetku ustati protiv nje i proždrijeti je, kao što bi se i neka divlja životinja mogla okrenuti na svog čuvara, ter da će to učiniti kada bude u podijeljenom ili mnogostrukom obliku. "I onih deset rogova što ih vidje i Zvijer - oni će [je] zamrziti... opustošiti i ogoliti, najesti se mesa njezina i ognjem je spaliti." Takav će biti kraj velikog grada. Na kraju se kaže kako će Antikrist pokoriti tri kralja, a možda i sve njih, jer pojavit će se iznenada, tijekom njihove vladavine; to nam govori Danielovo proročanstvo: "A iza njih će se podići jedan drugi, različit od onih prvih, i oborit će tri kralja. On će huliti na Svevišnjega, zatirati Svetce Svevišnjega; pomišljat će da promijeni blagdane i Zakon, i Svetci će biti predani u njegove ruke na jedno vrijeme i dva vrjemena i polovinu vrjemena." Ta sila, koja će ustati protiv kraljeva, jest Antikrist.
Htio bih da obratite pozornost na to kakav je odnos Rima i Antikrista u proročanstvu. Rim bi trebao pasti prije nego što se Antikrist pojavi, jer deset kraljeva bi trebalo uništiti Rim, a tada bi se trebao pojaviti Antikrist i nadvladati njih. Onoliko koliko se usuđujemo zaključivati, na temelju proročkih riječi, jedno se čini jasnim. Sveti Ivan kaže: "Deset rogova će zamrziti [ženu] i najesti se mesa njezina", a Daniel: "Promatrah joj rogove i gle: među njima poraste jedan mali rog", koji je imao "oči kao oči čovječje, i usta koja govorahu velike hule" - to je Antikrist.

A sada razmotrimo do koje mjere su se proročanstva ostvarila, a što nam se čini da se tek treba ostvariti.
Ponajprije recimo da se Rimsko Carstvo doista raspalo kao što je predkazano. Podijelilo se u nekoliko zasebnih kraljevstava kao što je naše, ili pak francusko, i njima slična: no teško je točno odrediti o kojih deset je riječ. Nadalje, iako je Rim doista bio opustošen zastrašujuće nesretno, ipak to pustošenje nije pretrpio od deset dijelova svojega nekadašnjeg Carstva, već od barbara koji su stigli iz predjela izvan Carstva; treće, grad Rim još uvijek postoji, a trebao je biti opustošen, prožderan i spaljen. Četvrto, postoji jedna pojedinost u opisu bezbožnog grada, koja teško da je uopće ispunjena u slučaju Rima. "U ruci joj zlatna čaša puna gnusobe" ter se "gnjevnim vinom bluda njezina opiše... narodi"; to su izrazi koji zasigurno impliciraju neko zavođenje ili obmanu koju će Ženi, odnosno Rimu, biti omogućeno izvršiti nad svijetom, i za koju tvrdim da još nije ostvarena u slučaju tog velikog carskog grada na sedam brežuljaka o kojem je govorio Sveti Ivan.

Razmotrimo malo pobliže neke od tih pojedinosti.
Tvrdim da je Rimsko carstvo jedva podijeljeno u deset dijelova. Prorok Daniel ističe se među drugim nadahnutim piscima po jasnoći i točnosti svojih predviđanja, i to u tolikoj mjeri da su neki nevjernici, svladani njihovom istinitošću, morali pribjeći nedostojnoj i istodobno najnerazumnijoj i najneodrživijoj predpostavci da su napisana nakon događaja za koje tvrde da ih predkazuju. No, proročanstvo o deset kraljeva još uvijek se nije ostvarilo s takvom potpunom točnošću, pa moramo predpostavljati da to tek slijedi. S tom je predpostavkom u skladu i drevno gledište da će se deset kraljeva pojaviti na kraju svijeta ter da će njihova vlast trajati kratko budući da će nakon njih doći Antikrist. Može se reći da je došlo do nekih približnih ispunjenja što se tiče broja kraljeva, no držim da je to sve.

Razmotrimo sada kako trenutačno stanje stvari odgovara proročanstvu i njegovim ranim tumačenjima. Teško je reći je li Rimsko Carstvo uništeno ili nije; u jednom smislu jest - jer podijeljeno je u kraljevstva; u drugom pak smislu nije - jer ne može se odrediti točan datum kada je propalo, a i mnogo toga bi se moglo reći kako bi se pokazalo da ga se još uvijek može smatrati postojećim, iako u unakaženom i propalom stanju. No, ako je tome tako, i ako će Rimsko Carstvo završiti s deset snažnih kraljeva, kao što Daniel kaže, onda ono jednog dana mora ojačati.
Promotrimo sada kako proročki opis odgovara tom stanju stvari ."Zvijer", to jest Rimsko Carstvo, "koju vidje bijaše i više nije; zamalo izlazi iz bezdana i ide u propast". Poslije se ponovo govori kako "Zvijer bijaše i više nije, a opet je tu". Ponovno nam se izričito kaže da će se deset kraljeva i Rimsko Carstvo uzdignuti zajedno; kraljevi će se pojaviti u doba ponovnog oživljavanja Zvijeri, a ne u doba njezine obamrlosti i klonulosti. "Deset kraljeva još ne primiše kraljevstva, ali će - samo za jedan sat - primiti vlast kao kraljevi zajedno sa Zvijeri." Ako je, dakle, moć Rima još uvijek na koljenima, ter ako se deset kraljeva, Ženini suđeni razoritelji, još uvijek nije pojavilo, onda presuda nad Rimom još uvijek nije u podpunosti izvršena.

Vidimo, dakle, da do potpunog izvršenja presude nad Rimom još nije došlo, no njegove patnje i patnje njegovog Carstva bile su vrlo teške. Čini se kako Sveti Petar u svojoj Prvoj poslanici predviđa te patnje, kao da su se spremale već u njegovo doba. On, čini se, implicira da Kristova kazna, koja se u to doba počela izvršavati, nije samo lokalna ili trenutačna osveta nad jednim narodom ili gradom, već ozbiljna i dalekosežna osuda čitave Zemlje, iako je njezino izvršenje počelo u Jeruzalemu. "Vrijeme je", kaže Sveti Petar, "da započne Sud - od doma Božjega (u svetom gradu). No ako već od vas započinje, kakav je onda svršetak onih što nisu poslušni Božjem evanđelju? I ako se pravednik jedva spasava" (tj. ostatak koji bi, prema proročanstvu, trebao izići iz Siona, to odabrano sjeme unutar Židovske crkve koje je prihvatilo Krista kad je stigao i uzelo novo kršćansko ime, koje je izniknulo i izraslo, nadaleko i naširoko, u novu Crkvu, ili, drugim riječima, odabrani o kojima naš Spasitelj kazuje da će pretrpjeti sve nedaće i kazne osuđenih na propast, ali će kroz njih proći neozlijeđeni). "I ako se pravednik jedva spasava, opak i grješnik", odnosno stanovnici ostatka svijeta, "gdje da se pojavi?" (1Pt 4,17-18; v. također Jr 25,28-29 i Ez 9,6).

Tu je riječ o pojavi zastrašujuće pošasti koja je u to doba harala čitavim poganskim svijetom, a započela je u apostatskom Jeruzalemu kažnjavajući ga. Slijed događaja bio je ovakav: osvetu je prvi osjetio nekoć sveti grad - uništili su ga Rimljani, no nakon toga se okrenula i prema samim krvnicima (vidi Iz 47,5-6). Carstvo je bilo potreseno i razlomljeno neslaganjima i ustancima, bolestima, glađu i potresima, dok su ga bezbrojne vojske barbara napadale sa sjevera i istoka ter su ga na kraju podijelile među sobom, a sam grad Rim spalile i opljačkale. Tvrdim da je Božji sud, koji je počeo u Jeruzalemu, nepokolebljivo slijedio svoj put po svijetu, da bi na kraju, s nepogrješivom točnošću, zadao udarac i samoj gospodarici svih naroda, grješnoj Ženi koja sjedi na četvrtoj zvijeri, što ju je vidio prorok Daniel. Spomenut ću samo dvije ili tri od tih nedaća.

Čitave vojske barbara obrušile su se na civilizirani svijet, na Rimsko carstvo. Jedno takvo mnoštvo - iako je mnoštvo preslaba riječ da bi opisala njihov broj - provalilo je u Francusku (407. god.; v. Edward Gibbon, "Povijest uspona i pada Rimskog carstva", sv. 5, pogl. 30), koja je, u sjeni Rima, živjela u miru i blagostanju. Opustošili su i spalili sela i gradove podjednako. Sedamnaest provincija pretvoreno je u pustinju. Osam glavnih gradova uništeno je i spaljeno. Pobijeni su mnogobrojni kršćani, čak i oni koji su se sklonili u crkve.
Plodnu obalu Afrike također je pogodila jedna takva invazija (430. god., v. Gibbon, sv. 6, pogl. 33). Barbari nisu imali milosti ni prema kome tko bi im se suprotstavio. Mučili su zatočenike, bez obzira na dob, položaj ili spol, kako bi ih prisilili da im otkriju skrovišta svog blaga. Stanovnike gradova su protjerali u planine. Opljačkali su crkve. Pustošenje je bilo tako temeljito da su uništili čak i voćke.

Od kazni u obliku prirodnih nedaća spomenut ću samo tri od mnogih. Jedna je poplava s mora koja je zahvatila čitavo Iztočno Carstvo. Voda je preplavila priobalno područje čak dvije milje prema unutrašnjosti, odplavljujući kuće i stanovnike duž obalne crte od gotovo tisuću milja. U jednom je velikom gradu (Aleksandriji) život izgubilo pedest tisuća osoba (365. god.; ibid. sv. 4, pogl. 26).
Zatim, niz potresa, a neki od njih su se osjetili u čitavom Carstvu. Konstantinopolis se tako tresao više od četrdeset dana. U Antiohiji je, u drugom potresu, stradalo 250.000 osoba.
Naposljetku, kuga koja je (slabeći i ponovno jačajući) trajala duge 52 godine. U Konstantinopolisu je tijekom tri mjeseca dnevno umiralo 5.000 ljudi, a na kraju se broj popeo na 10.000. Te činjenice iznosim citirajući modernog pisca, koji ne pokazuje osobitu naklonost prema kršćanstvu, niti je lakovjeran glede povijesnih svjedočanstava. U nekim je zemljama stanovništvo u podpunosti zbrisano ter se nije oporavilo sve do danas (540. god., ibid. sv. 7, pogl. 43).

Takvim je pošastima srušena četvrta zvijer iz Danielove vizije: "četiri ljuta biča [Božja]: mač, glad, divlja zvjerad i kuga" (Ez 14,21). Time je započeo proces, rječnikom Svetog Pavla, "uklanjanja onog što sprječava", iako još do danas nije u podpunosti dovršen. I dok je čitav svijet trpio te pošasti, ni uvrjedljivi grad, koji je njime vladao, nije ih bio pošteđen. Rim je zauzet i opljačkan tri puta. Njegovi su stanovnici ubijani, zarobljavani ili protjerivani širom Italije. Zlato i dragulji kraljice naroda, njezina dragocjena svila i grimiz ter njezina umjetnička djela razneseni su ili uništeni. To su veliki i važni događaji i zasigurno su dio predkazane presude Rimu, no istodobno oni ne ispunjavaju proročanstvo u podpunosti budući da ono izričito kaže kako će, s jedne strane, deset dijelova gotovo mrtvog Carstva ustati protiv rimske prijestolnice, "opustošiti je i... ognjem je spaliti", što još uvijek nije učinjeno, ter, s druge strane, da će grad pretrpjeti podpuno uništenje, a to se također nije desilo, jer Rim još uvijek postoji.
Sveti Ivan o tome potonjem govori sasvim jasno i određeno. "Pade, pade Babilon veliki... i postade prebivalištem zloduha, nastambom svih duhova nečistih, nastambom svih ptica nečistih, mrskih" (Otk 18,2), a te bi nas riječi trebale podsjetiti na kletvu protiv pravog Babilona, za koju dobro znamo kako je ostvarena.
Prorok Izaija rekao je o Babilonu: "Počivat će ondje zvijeri pustinjske, sove će im napuniti kuće, nojevi će ondje stanovati, jarci", odnosno, đavli, "plesati" (Iz 13,21). A znamo da se sve to doista dogodilo Babilonu; on je sada samo hrpa ruševina; nitko tamo ne živi; toliko je opustošen da je čak teško reći i gdje se doista nalazio. Čini se da grješnom gradu progona o kojem govorimo, Sveti Ivan predkazuje pustošenje takvih razmjera; i bez obzira na to što je dosad pretrpio, takva ga nesreća još uvijek nije snašla. Za Ženu, koja predočava Rim, on kaže: "sva [će] u ognju biti spaljena. Jer silan je Gospod, Bog, Sudac njezin". To zasigurno podrazumijeva podpuno razaranje i uništenje. I ponovno: "I jedan snažan anđeo uze kamen, velik poput mlinskoga kamena, i baci ga u more govoreći: ‘Tako će silovito biti strovaljen Babilon i nikada ga više biti neće'!"

Tim bih odlomcima dodao primjetbu. O Rimu se u Svetom pismu zasigurno govori kao o još ljućem neprijatelju Boga i Njegovih svetaca nego što to bijaše čak i Babilon, kao o velikom jadu i oskvrnuću čitave Zemlje; budući da je Babilon bio u podpunosti uništen, s još većim pravom možemo očekivati da će i Rim biti uništen jednog dana.
Također se može primijetiti da su ozbiljni ljudi u ranoj Crkvi također smatrali da barbarske invazije nisu jedina kazna koja će stići Rim, već da će ga Bog jednog dana uništiti bijesom prirodnih elemenata. "Rim", kaže jedan od njih u doba kad su barbarski osvajači zauzeli grad i po svemu se činilo da mu prijeti uništenje, "Rim neće uništiti strani narodi, već će biti izjeden iznutra, istrošen olujama i munjama, vihorima i potresima" (Greg. Dial II. 15. Dr. Burton Antiq. of Rome, na stranici 475. citira sljedeći odlomak iz proročanstva svetog Malahije (1330. g.) o liniji papa, koje je, čini se, također u skladu s već navedenima. "Za vrijeme posljednjeg progonstva Svete Crkve, Petar od Rima će biti na prijestolju i bit će mnoge nevolje. Kad to prođe, grad na sedam brježuljaka bit će uništen, a silni Sudac sudit će ljudima.")

To je sve što bismo u tom smislu mogli kazati, no nakon svega, mogli bismo nešto dodati i s druge strane - ne kako bismo ustvrdili da se proročanstvo u potpunosti ostvarilo, jer zasigurno nije, već kako bismo, prihvaćajući to, pokazali da se ono što se tek treba ostvariti ne odnosi na Rim, već na neki drugi cilj ili na druge ciljeve Božje kazne. Pokušat ću to razjasniti u dva sljedeća poglavlja.

1. Ponajprije, zbog čega Rim još uvijek nije razoren? Kako to da su ga barbari ostavili da stoji? Babilon je uništen od osvetnika što ga je Bog poslao na njega - Rim nije. Zašto? Jer ako je dosad postojalo nešto što je odgađalo kaznu Rima, možda je moguće da će se ta zaprjeka javljati uvijek iznova i zadržavati ruku božanskog gnjeva sve do samog kraja. Čini se da je razlog jednostavan: kad su barbari navalili na Rim, Božji narod je bio u tom gradu. Babilon je bio samo zatvor Crkve; Rim ju je prihvatio kao gosta. Crkva je prebivala u Rimu, pa iako su njezina djeca patila od ruke barbara u tom poganskom gradu, ipak su bila život i sol grada u kojem su patila.
Kršćani su to znali i svoje su znanje primijenili. Sjećali su se Abrahamovog zauzimanja za Sodomu i božanske objave u kojoj mu je rečeno da bi grad bio pošteđen da u njemu ima barem deset pravednih ljudi.

Kad je grad bio potučen, ugrožen i na kraju osvojen, pogani su povikali da je uzrok tome kršćanstvo. Rekli su da su obožavajući svoje idole uvijek živjeli u blagostanju ter da su ti idoli i demoni (koje su nazivali bogovima) bili ljuti zbog velikog broja onih koji su prešli na vjeru evanđelja pa su ih stoga napustili, predali ih njihovim neprijateljima i izazvali kaznu koja ih je stigla. S druge strane su se rugali kršćanima, zapravo im govoreći: "Gdje je sada vaš Bog? Zašto vas ne spasi? Nije vam ništa bolje nego nama." Baš kao što je govorio i nepokajnički razbojnik: "Nisi li ti Krist? Spasi i Sebe i nas", odnosno okupljeno mnoštvo: "Ako je doista Sin Božji, neka siđe s križa."
Događalo se to u doba jednog od najslavnijih biskupa i doktora Crkve, Svetog Augustina, koji je odgovorio na te izazove. Odgovorio je poganima, ali i svojoj braći, od kojih su neki bili uvrijeđeni i užasnuti što se takve nesreće mogu događati gradu koji je postao kršćanski (Augustin, De Urbis excidio, sv. 6, str. 622; De civitate Dei, I, 1-7). Spomenuo je gradove koji su već griješili i već ih je sustigla kazna ter je ukazao na to da su u podpunosti nestali, dok je Rim ostao sačuvan. Rekao je da je to izpunjenje obećanja što ga je Bog dao Abrahamu; zbog kršćana koji su bili u njemu, Rim je samo kažnjen umjesto da bude u podpunosti uništen.

Povijestne činjenice podržavaju gledište Svetog Augustina: Bog je jasno pokazao, a ne samo potajno sproveo, da Crkva treba biti spas grada. Surovi osvajač, ALARIK, koji se prvi okomio na Rim, opomenuo je svoje postrojbe "da poštuju crkve apostola svetog Petra i Pavla kao sveta i nepovrjediva utočišta" ter je izdao zapovijedi da se velika količina zlatnog posuđa posvećenog Svetom Petru prenese s mjesta gdje je pronađena u njegovu Crkvu (v. Gibbon, sv. 5, pogl. 31).

A pedeset godina nakon toga, kada je ATILA napredovao prema gradu, tadašnji rimski biskup Sveti Leo bio je jedan od triju članova izaslanstva koje je izišlo pred njega i uspjelo ga spriječiti u njegovoj nakani.
Nekoliko godina nakon toga najsuroviji od barbarskih osvajača, GENSERIK, pojavio se pred nebranjenim gradom. Isti je neustrašivi prelat izišao pred njega na čelu svojih svećenika ter, iako nije uspio spasiti grad od pljačke, ishodio obećanje da će mnoštvo koje ne pruža odpor biti pošteđeno, da građevine neće biti paljene i da zatvorenici neće biti mučeni (ibid, sv. 6, pogl. 35-36).
Tako je kršćanska Crkva od Gota, Huna i Vandala spasila grješni grad u kojem je boravila. Kakvo se čudesno pravilo Božje providnosti u tome ogleda, pravilo koje se očituje svakodnevno! Crkva posvećuje, no pati zajedno sa svijetom, dijeleći njegove patnje, ona ih olakšava. U slučaju o kojem je riječ, ona je (ako to možemo ponizno reći) do danas odgodila kaznu dosuđenu onoj koja se opila krvlju Kristovih mučenika. Ta kazna još nije izvršena ter se i dalje odgađa; stoga ne možemo ponuditi niti jedan valjan razlog zašto je Rim izbjegao sudbinu koja bi obično snašla nepokorna bića kad bi se njihov Bog obračunao s njima ter zašto nije pretrpio (prema proročanstvu) puninu Božjeg gnjeva koji se bio počeo obrušavati na njega.
Osim toga, kršćanska Crkva još uvijek prebiva u tom gradu, posvećujući ga, zauzimajući se za njega i spašavajući ga. Taj je dio kršćanske Crkve (jao!) s vrjemenom i sam postao zaražen grijesima Rima ter naučio biti častoljubiv i okrutan, poput onih što su vladali tim mjestom prije njih*. No, da je onakva kakvom bi je neki željeli učiniti, da je bezbožna poput samog poganskog Rima, što bi onda zadržavalo osudu, koja se tako davno počela izvršavati? Zašto Ruka Osvete, koja je prvi udarac zadala prije više vjekova, ne zada i drugi i treći, sve dok se grad ne sruši? Zašto Rim nije završio kao Sodoma i Gomora ako u njemu nema pravednih ljudi? To je prva primjedba što sam je želio iznijeti glede ispunjenja proročanstava koja će tek doći; moguće je da se, Božjom milošću, ta ispunjenja odgode do samog kraja odnosno da do njih nikad ne dođe. O tome ni na koji način ne možemo znati ništa.
----------------------------
* Ovdje se ne iznosi mišljenje vezano uz to u kojoj mjeri je, kao što je mjestna Crkva spasila Rim, Rim iskvario mjestnu Crkvu, i bi li lokalna Crkva, kao posljedica toga, ili neke pak drage Crkve, mogle predočavati nagovještaj Antikrista.

2. Drugo, primijetimo i to: kao što je Babilon nagovještaj Rima ter simbol svijeta grijeha i taštine, tako bi i Rim mogao biti nagovještaj nekog drugog grada ili pak simbol oholog i prijetvornog svijeta. Za ženu iz proročanstva kaže se da predočava Babilon, baš kao i Rim, a budući da predočava nešto više od Babilona, naime Rim, također bi mogla predočavati i nešto više od Rima, nešto što će tek doć. Mnogi veliki gradovi iz Svetog pisma, u svojem bezbožništvu i propasti, simboliziraju čitav svijet. Njihov je kraj opisan u slikama koje u svojoj punini mogu predočavati samo kraj svijeta; govori se kako će se sunce i mjesec strmoglaviti, zemlja će se tresti, a zvijezde će popadati s neba (v. Iz 13,10sl.)
Ako, dakle, njihova propast nagoviješta veći i obuhvatniji sud, tako bi se proročanstva u poglavljima iz kojih smo citirali mogla ostvariti ne samo u Rimu, već u čitavom svijetu, ili u nekom drugom velikom gradu s kojim ih trenutačno ne možemo povezati, ili pak u svim gradovima svijeta i duhu koji njima vlada, u njihovom pohlepnom, rasipnom, samoovisnom, nereligioznom duhu. A u tom smislu su se neka proročanstva iz poglavlja kojim se bavimo već ostvarila, ali ne u poganskom Rimu. Pritom mislim na opis žene koja opija narode svojim čarolijama i obmanama, jer taj arogantni, bezbožni, lažno liberalni i svjetovni duh što ga gradovi šire čitavom Zemljom, zasigurno nije ništa drugo do opijenost.

Da ponovim ukratko sve što sam rekao. Pitanje koje sam postavio bilo je: ne kaže li se u Otkrivenju (kao što obično vjerujemo i govorimo među sobom) da će Rim imati osobit udio u događajima što će se odigrati na kraju svijeta tijekom ili nakon dolaska Antikrista i uz njegovu pomoć. Na to odgovaram da je Rim uvelike sustigla kazna kad mu je oduzeto njegovo Carstvo; da su njegova progonstva Crkve uvelike kažnjena, a predkazanja iz Svetog pisma, vezana uz njega, ispunjena; da njegovo daljnje kažnjavanje, odnosno pošteđivanje, ovisi o dvjema okolnostima, ponajprije o tome hoće li "pravednim ljudima" u tom gradu, koji su ga spasili prigodom prvog izvršenja kazne, velikom Božjom milošću biti dopušteno da ga i dalje spašavaju; ter, nadalje, odnosi li se proročanstvo u podpunosti na Rim ili na neki drugi objekt ili objekte čiji je Rim samo simbol.

Također tvrdim da ako Rim bude i dalje kažnjavan, to će se dogoditi prije Antikristovog dolaska, jer Antikrist će ustati protiv deset kraljeva i uništit će ih ter će njegova vlast trajati kratko, a deset kraljeva će predhodno uništiti Rim. S druge strane, dosad se čini jasnim da samo proročanstvo nije u podpunosti izpunjeno, bez obzira na to što zaključimo o ulozi Rima u njemu. Rimsko Carstvo još uvijek nije podijeljeno u deset dijelova, niti je ustalo protiv Žene, bez obzira na to koga ona predočava, niti je Ženu sustigla njezina konačna kazna.
Upozoreni smo na to da ne sudjelujemo u njezinim grijesima i u njezinoj kazni. Kako li ćemo se osjećati kada dođe kraj ako se pokaže da smo puka djeca ovog svijeta i njegovih velikih gradova; s ukusima, stavovima i navikama kakvi se u tim gradovima mogu naći; sa srcem ovisnim o ljudskom društvu i razumom oblikovanim od njega!
Kakav će nas nesretan udes snaći na taj posljednji dan ako stanemo pred našeg Sudca, sa svim niskim osjećajima, načelima i ciljevima koje svijet ohrabruje; s mislima koje lutaju (ako to više bude moguće), lutaju u potrazi za ispraznostima; s mislima koje se ne uzdižu iznad promišljanja o našoj udobnosti ili dobiti; s oholim prijezirom prema Crkvi, njezinim svećenicima i njezinom poslušnom puku; s ljubavlju prema staležu i položaju, divljenjem prema sjaju i običajima svijeta, neprirodnom profinjenošću, ovisnošću o moći našeg razuma, samopoštovanjem koje je postalo navikom, i podpunim neznanjem da u sebi nosimo toliko gnusnih grijeha! A kad sud završi, i svteci odu u nebo, i tamo, gdje je nekoć sve bilo puno života i izčekivanja, zavlada tišina i tama, gdje ćemo se mi naći?
Ljudi danas daju privlačna imena grijesima i grješnicima; no tada će svi građani Babilona pokazati svoje pravo lice, a kao takve ih odkriva i Riječ Božja, kao "pse, i čarobnjake, i svodnike, i ubojice, i idolopoklonike, i bludnike, i lažljivce."

----------------------------------

ANTIKRISTOVI PROGONI KRŠĆANA
Četvrta propovijed (i dodatak: Bilježka)

"Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti - svi koji se nađu zapisani u Knjizi." (Daniel 12,1)

Toliko smo naviknuti slušati o progonima Crkve, iz Novog zavjeta jednako kao i iz povijesti kršćanstva, da je dobro ako ih naposljetku ne počnemo shvaćati kao samorazumljive i onda govoriti o njima ne razumijevajući što smo rekli, ne izvukavši nikakvu praktičnu dobrobit iz onog što smo čuli; mnogo je manje vjerojatno da ćemo ih prihvatiti kao ono što doista jesu, posebne osobine Kristove Crkve. Oni nisu nuždan usud Crkve, već, u najmanju ruku, jedna od njezinih prikladnih oznaka, tako da bismo gledajući na tijek povijesti, općenito mogli odrediti progone kao jednu od posebnosti po kojima je možete prepoznati. I naš Gospodin nam, čini se, želi kazati kako su progonstva Crkvi prikladna i prirodna, ubrajajući ih među svoja Blaženstva. On govori: "Blago progonjenima zbog pravednosti; njihovo je kraljevstvo nebesko", dajući tako progonstvima visok i častan položaj među evanđeoskim milostima, sličan onom što ga svetkovanje nedjelje ima među deset zapovijedi; pritom želim reći da su ona svojevrstan znak obilježja Njegovih sljedbenika ter su kao takva smještena u moralni kodeks, iako su po sebi izvanjska u odnosu na njega.

Čini se kako nas drugim riječima želi upoznati s činjenicom da Crkva počinje i završava s progonima. Ostavio ju je u progonima, i opet će je naći u progonima. Priznaje je kao Svoju - oblikovao ju je i polagat će prava na nju - kao progonjenu Crkvu koja nosi Njegov križ. Ta zastrašujuća relikvija koju joj je dao, i s kojom će je ponovno naći na kraju, ne može se usput izgubiti.

Citirani odlomak govori o velikim progonima koji će tek doći; a čini se da o njima govori i naš Gospodin u Svome svečanom proročanstvu pred Muku, u kojem opisuje niz događaja, one koji su predhodili Njegovu prvom i one koji će predhoditi Njegovu drugom dolasku. U oba slučaja je riječ o progonima Njegove Crkve, rane i kasne. On govori: "Tada će biti velika tjeskoba kakve ne bijaše od početka svijeta sve do sada, a neće je ni biti. I kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio. No poradi izabranih skratit će se dani oni" (Mt 24,21-22).

Budući da sam, u ovo doba godine, bio ponukan govoriti o toj zastrašujućoj kazni koja će predhoditi Kristovu povratku i Njegovu sudu čitavom svijetu, a pritom mislim na dolazak Antikristov, završit ću tu temu uz nekoliko primjetbi o progonima koji će je pratiti. Tvrdeći da će Anitkristov dolazak pratiti progoni, samo iznosim gledište rane Crkve, kao što sam čitavo vrijeme i pokušavao, i pokušavat ću u ovom što slijedi. Ponajprije ću citirati neke od temeljnih tekstova koji, čini se, govore o tom posljednjem progonu.

"A iza njih će se podići jedan drugi... On će huliti na Svevišnjega, zatirati Svetce Svevišnjega; pomišljat će da promijeni blagdane i Zakon, i Svetci će biti predani u njegove ruke na jedno vrijeme i dva vrjemena i polovinu vrjemena" (Dn 7,24-25).

"... Oskvrnut će svetište-tvrđu, dokinuti svagdašnju žrtvu i ondje postaviti grozotu pustoši. Svojim će spletkama navesti na odpad one koji se ogrješuju o savez, ali ljudi koji ljube Boga ostat će postojani i vršit će svoje. Umnici u narodu poučavat će mnoštvo, ali će ih jedno vrijeme zatirati mačem, i ognjem, izgnanstvom, i pljačkanjem" (Dn 12,31-33).

"Mnogi će se očistiti, ubijeliti i prokušati; a bezbožnici će i dalje biti bezbožni... od časa kad bude dokinuta svagdašnja žrtva i postavljena grozota pustoši: tisuću i dvjesta i devedeset dana" (Dn 12,10-11).
"Tada će biti velika tjeskoba kakve ne bijaše od početka svijeta" (Mt 24,21) i tako dalje, kao što sam maloprije citirao.
"Zvijer koja izlazi iz Bezdana zaratit će s njima, pobijediti ih i ubiti… Pozemljari će se radovati i veseliti zbog njihove nesreće i darivati jedan drugoga, jer su ta dva proroka zadavala muku pozemljarima" (Otk 11,7-10).

"A Žena pobježe u pustinju gdje joj Bog pripravi sklonište da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana" (Otk 12,6).
"I dana su joj [Zvijeri] usta da uovori drskosti i hule i dana joj je vlast da to čini četrdeset i dva mjeseca. I ona otvori usta da huli Boga, da huli ime njegovo, njegov Šator i nebesnike. I dano joj je da se zarati sa svetcima i da ih pobijedi. Dana joj je vlast nad svakim plemenom i pukom i jezikom i narodom: da joj se poklone svi pozemljari, oni kojima ime nije zapisano u knjizi života zaklanog Jaganjca, od postanka svijeta" (Otk 13,5-8).

"I vidjeh anđela: siđe s neba s ključima Bezdana i s velikim okovima u ruci. Zgrabi Zmaja, Staru zmiju, to jest Đavla, Sotonu, i okova ga za tisuću godina... Nakon toga ima biti odriješen za malo vrjemena... izaći će zavesti narode sa četiri kraja zemlje, Goga i Magoga, i skupiti ih u boj. Bit će ih kao pijeska morskoga. Skupiše se na prostrano polje zemlje i opkoliše tabor svetih i ljubljeni grad" (Otk 20,1-9).

Rani kršćani su smatrali da se ti odlomci odnose na progone do kojih će doći pred kraj svijeta; a čini se kako njihov smisao doista jest taj. Doista se isprva može činiti da se riječi našeg Spasitelja o surovim kušnjama koje će nastupiti, odnose na rane progone, one kojima su bili izloženi rani kršćani; i tome bez sumnje jest tako; no, bez obzira na to kako nasilni ti progoni bijahu, oni koji su ih trpjeli nisu ih smatrali podpunim ispunjenjem proročanstva; a to je samo po sebi dovoljan razlog da vjerujemo da oni to i nisu bili. A u usporednim odlomcima, kao što je onaj iz Knjige proroka Daniela, to je i potvrđeno jer oni zasigurno govore o još uvijek budućim progonima; no naš se Spasitelj, dakako, koristio samim Danielovim proročanstvom ter govorio o onom o čemu to proročanstvo govori.
Stoga, bez obzira na to kakvo djelomično ispunjenje Njegovo predkazanje može imati u ranim progonima, kada se Njegove riječi razmotre u svom punom opsegu, jasno je da nije govorio ni o čemu drugom doli o posljednjem sudu. On kaže: "Tada će biti velika tjeskoba kakve ne bijaše od početka svijeta sve do sada, a neće je ni biti. I kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio. No poradi izabranih skratit će se dani oni." A odmah nakon toga: "Ustat će doista lažni kristi i lažni proroci i iznijeti znamenja velika i čudesna da, bude li moguće, zavedu i izabrane." U skladu s tim riječima, u Knjizi proroka Daniela čitamo: "Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše odkako je ljudi pa do toga vrjemena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti - svi koji se nađu zapisani u Knjizi." Jedan od odlomaka iz Otkrivenja koje sam citirao govori isto i s jednakom snagom: "I dano joj je [Zvijeri] da se zarati sa svetcima i da ih pobijedi... da joj se poklone svi pozemljari, oni kojima ime nije zapisano u knjizi života" (Otk 13,7-8).

Pokušajmo sada uvidjeti i razumjeti ideju, koja je tako jasno iznesena, o tome da, iako je Crkva sigurna od progona već 1500 godina, prije kraja je ipak očekuje progon, suroviji i pogubniji od bilo kojeg u doba njezinog uspona.
Nadalje, uz taj će progon doći i do ukidanja svakog oblika religije i bogoštovlja. "Dokinut [će] svagdašnju žrtvu" - rani otci drže kako te riječi znače da će Antikrist na tri i pol godine zabraniti svako štovanje Boga. Sveti Augustin čak smatra da nije sigurno da će djeca u tom razdoblju biti krštena.
Također je rečeno: "Postaviti [će] Grozotu pustoši"; naš Spasitelj tvrdi isto. U značenje toga ne možemo proniknuti. U prvobitnom ispunjenju toga proročanstva poganski su idoli bili postavljeni u Božjoj kući.

Štoviše, vladavinu Antikrista podržavat će, čini se, i izvođenje čudesa nalik onima koja su egipatski čarobnjaci usmjerili na Mojsija. Glede toga, naravno, čekamo na potpunije objašnjenje proročkih riječi, koje nam može dati jedino sam događaj. No, zasad je jasno da, bez obzira hoće li ta čudesa biti istinska ili ne, hoće li biti hinjena ili pak, kao što neki nagađaju rezultat otkrića u fizikalnoj znanosti, imat će učinak kao da su istinska; naime, zaokupljanje mašte onih koji ljubav prema Bogu nemaju duboko ukorijenjenu u svojim srcima - svih osim izabranih. Sveto pismo je glede toga predkazanja zapanjujuće precizno i dosljedno. "Znamenja velika i čudesa", kaže naš Gospodin, "da, bude li moguće, zavedu i izabrane".
Sveti Pavao o Antikristu govori kao o onom "koji djelovanjem Sotoninim dolazi sa svom silom, lažnim znamenjima i čudesima i sa svim nepravednim zavaravanjem onih koji propadaju poradi toga što ne prihvatiše ljubavi prema istini da bi se spasili. I zato im Bog šalje djelovanje zavodničko da povjeruju laži ter budu osuđeni svi koji nisu povjerovati istini nego su se odlučili za nepravednost" (2Sol 2,9-11). A Sv. Ivan: "Čini znamenja velika: i oganj spušta s neba na zemlju na očigled ljudi. Tako zavodi pozemljare znamenjima koja joj je dano činiti u nazočnosti Zvijeri" (Otk 13,13-14).

Dakle u ta četiri oblika, da ne tražimo ostale, taj će posljednji progon biti strašniji, od bilo kojeg predhodnog: po sebi će biti suroviji i užasniji; bit će popraćen ukidanjem svetih obreda, "svagdašnje žrtve", otvorenim i bogohulnim uspostavljanjem ateizma, ili neke slične grozote, u najsvetijim skloništima Crkve ter, naposljetku, bit će potpomognut izvođenjem čudesa.
Sreća za kršćane što će se ti dani skratiti! - skratiti poradi izabranih, da ne budu uništeni - skraćeni, čini se, na tri i pol godine.

Naravno, mnogo bi se moglo reći o svakom od tih četiriju stavaka, no ograničit ću se samo na jednu primjedbu vezanu uz prvu, uz surovost progona. Bit će veća nego u ijednom drugom progonu. Kako bismo razumjeli snagu te objave, moramo, barem donekle, shvatiti kakvi su bili ti nekadašnji progoni. To je vrlo teško učiniti u nekoliko riječi, no vrlo kratak osvrt na povijest Crkve uvjerit će nas da zvjerstva, strašnija od onih koja su rani kršćani trpjeli od svojih progonitelja, teško možemo unaprijed zamisliti.
Riječi svetog Pavla, pri opisivanju progona iz vrjemena prije njegovih, slabo dočaravaju kušnje s kojima se suočila Crkva u njegovo doba i poslije. O židovskim svetcima on kazuje: "Stavljenima muke ne prihvatiše oslobođenja da bi ih zapalo bolje uskrsnuće"... oni "su... iskusili izrugivanja i bičeve, pa i okove i tamnicu. Kamenovani su, piljeni, poubijani oštricom mača, potucali se u runima, u kozjim kožusima, u oskudici, potlačeni, zlostavljani." Takve su bile kušnje proroka pred licem Zakona, koji je u određenoj mjeri anticipirao evanđelje, kako u doktrini, tako i u patnjama; no patnje su, nakon dolaska evanđelja, bile mnogo teže nego u starozavjetno doba, baš kao što je i doktrina bila jasnija.

Kako bih vam pokazao do kojih su krajnosti išli ti rani progoni, pročitat ću vam dio opisa jednog od njih, koji se odvijao na jugu Francuske; i dok ga čitam, želio bih da imate na umu citirani odlomak, koji nam kaže da će takvih patnji biti još, i to takvih s kojima se one prijašnje uopće ne mogu uspoređivati, pa čak ni one čiji ću opis sada pročitati. Napisao ga je očevidac.

"... Bijes stanovništva, namjesnika i vojnika, osobito je bio usmjeren na Sanctusa, đakona; Matrusa, kasnog preobraćenika; Attalusa i Blandinu, ropkinju kroz koju je Krist pokazao da stvari, koje se slabo cijene među ljudima, imaju veliku vrijednost pred Bogom. Jer kad smo svi bili u velikom strahu, pa je čak i njezina gospodarica bila u agoniji zbog nje, bojeći se da zbog slabosti tijela neće moći nijednom hrabro ispovjediti svoju vjeru, Blandina je bila ispunjena takvom snagom da bi se čak i oni, koji su je naizmjenice mučili, na svaki mogući način, od jutra do večeri, naposljetku umorili i morali priznati da ih je pobijedila. I čudili su se što je još uvijek živa budući da joj je svaki djelić tijela bio izmrcvaren i izboden… No taje blažena žena, poput hrabrog ratnika, obnavljala snagu ispovijedajući svoju vjeru. Kazati: 'Kršćanka sam' za nju je bilo oporavak, odmor i olakšanje...
Sanctus je također dugo i s plemenitom strpljivošću podnosio patnje što su mu ljudi nanosili... a na sva pitanja odgovarao je samo: 'Kršćanin sam.' Kad im više ništa nije ostalo da mu učine, prislonili su mu užarene mjedene ploče na najosjetljivije dijelove njegovog tijela. No iako su mu udovi gorjeli, ostao je uspravan i nije klonuo, nepokolebljiv u svojoj vjeri, okupan i ojačan tim vrelom živuće vode što izvire iz Kristova bunara. No njegovo je tijelo bilo svjedok onoga što su mu učinili, postavši čitavo jedna otvorena rana i izgubivši ljudski izgled."

Nakon nekoliko dana odvedeni su u arenu gdje su bile zvijeri ter su ponovno prošli kroz sve te muke, kao da prije toga nisu ništa pretrpjeli. Ponovno su bičevani, natjerani da sjede u čeličnom stolcu (koji bijaše užaren), razvlačile su ih zvijeri, i tako su skončali. "No Blandina je obješena na križ i ostavljena da je proždru zvijeri, koje su pustili na nju." Nakon toga je bičevana, a naposljetku stavljena u košaru i bačena pred bika ter je umrla pod nogama razjarene životinje. No opis je predug i preopširan ter previše zastrašujući da bih nastavio s njim. Ovo sam iznio samo kao primjer patnji ranih kršćana, što su ih pretrpjeli zbog đavlove zloće.

Sjetimo se također patnji što su ih poslije izazvali arijanski Vandali. Od 460 afričkih biskupa, 46-oricu su poslali van iz zemlje na neko nezdravo mjesto i podvrgnuli ih teškom radu, a njih 302 u različite dijelove Afrike. Nakon deset godina protjerali su još 220-oricu. Drugom su prigodom više od 4000 kršćana, svećenika i laika otrgnuli od njihovih domova i natjerali ih u pustinju, sve dok nisu umrli od premorenosti ili zlostavljanja. Druge su bičevali, palili ih usijanim željezom i odsijecali im udove (E. Gibbon, Povijest…, pogl. 37).

Počujte sada kako jedan od ranih otaca, baš u doba kad su progoni jenjavali, razmišlja o budućnosti Crkve, promatrajući gorljivo događaje u svoje doba kako bi iz njih pokušao razabrati bliži li se predkazano zlo.
"Bit će doba nesreće, kakvog još nije bilo od kad je naroda na zemlji pa sve do tog vrjemena. Zastrašujuće čudovište, velika zmija, nepobjedivi neprijatelj čovječanstva spreman na proždiranje... Gospodin, poznavajući snagu neprijatelja ter iz milosti prema pobožnima, kaže: 'Koji se tada zateknu u Judeji, neka bježe u gore.' No ako netko u sebi osjeća dovoljno snažno srce da se hrve sa Sotonom, neka ostane (jer ne brinem se za hrabrost naše Crkve), neka ostane i neka kaže: 'Tko nas može odvojiti od Kristove ljubavi?...' Zahvaljujući Bogu koji je ograničio vrijeme patnje na nekoliko dana, zbog izabranih skratit će se dani oni. Antikrist će vladati samo tri i pol godine, 'za jedno vrijeme i dva vrjemena i za polovinu vrjemena...' Blagoslovljen će zasigurno biti onaj koji tada bude Kristov mučenik!

Držim da će mučenici u to doba biti veći od bilo kojih mučenika; jer nekadašnji su se borili samo s ljudima, no oni u doba Antikrista borit će se sa Sotonom osobno. Carevi koji su provodili progone, ubijali su mučenike; no nisu hinili da uskrsavaju mrtve, niti su iznosili znamenja i čudesa; ali u to će se doba Antikrist služiti i silom i obmanom kako bi prevario, ako je moguće, čak i izabrane. Neka na taj dan nitko u svom srcu ne kaže: 'Što bi više od ovoga mogao učiniti Krist? Na temelju čega On to čini? Da je to protiv volje Božje, On to ne bi dopustio'. Ne, apostol vas upozorava unaprijed govoreći: 'I zato im Bog šalje djelovanje zavodničko', - ne da im bude oprošteno, već da budu osuđeni svi oni koji ne vjeruju u istinu, odnosno u istinskog Krista, nego su se odlučili za Antikrista... Pripremi se stoga, o, čovječe! Ti čuješ znakove Antikrista; ne podsjećaj samo sebe na njih, već ih slobodno priopći svima oko sebe. Imaš li dijete, začeto u majčinu tijelu, ne gubi vrijeme, već ga pouči. Ako si učitelj, pripravi također i svoju duhovnu djecu, da ne zamijene lažno za Istinito. Jer 'otajstvo bezakonja već je na djelu'. Plašim se rata među narodima; bojim se podjele među kršćanima; bojim se mržnje među braćom. To je dovoljno; ali ne dao Bog da se to ostvari u naše vrijeme. No, budimo pripravni" (Katekizam Sv. Ćirila 15,16-17).

Tim ću zapažanjima dodati još samo dvije napomene; ponajprije, ako je takav progon predkazan, sasvim je sigurno da se još uvijek nije zbio ter da tek ima doći. Možda nismo u pravu kada mislimo da ga Sveto pismo predkazuje, iako se to općenito vjerovalo, mogao bih reći, oduvijek; no ako smo u pravu, ostvarenje toga predkazanja leži u budućnosti. Stoga bi svaka generacija kršćana morala držati stražu, iščekivati taj dolazak, i to, kako vrijeme prolazi, sve više i više.

Nadalje, primjećujem da se znakovi pojavljuju s vrjemena na vrijeme, ne da bi nam omogućili odrediti točan datum, jer on je skriven, već da nam ukažu na to da se dolazak bliži. Svijet stari - zemlja se osipa - noć je pri kraju - dan se bliži. Sjene se počinju micati - stari oblici carstva koji postoje još odkad je Krist bio među nama, njišu se i podrhtavaju pred našim očima ter se bliže svom padu. Oni odgađaju Kristov dolazak; On dolazi nakon njih. Kad oni propadnu, Antikrist će biti oslobođen onog što ga zadržava, a nakon tog kratkog, ali strašnog razdoblja, doći će Krist.

Na primjer: jedan od znakova je i trenutačno stanje Rimskog Carstva, ako možemo kazati da ono postoji, a doista postoji; no ono je poput čovjeka na samrtnoj postelji, koji nakon mnogih bolova i grčeva, nakraju umire kada to najmanje očekujete, ili možda ne znate kada. Kada promatrate bolestnog čovjeka, za svaki dan kažete da će mu biti posljednji; no dan za danom prolazi - ne znate kada će nastupiti kraj - on se i dalje drži, stanje mu se poboljšava, ponovo slabi - no ipak znate da nakon svega mora umrijeti, samo je pitanje vrjemena, nazivate to pitanjem vrjemena; isto je i sa starim Rimskim Carstvom koje sad leži tako mirno i bespomoćno. Nije mrtvo, no na samrti je. Doista predpostavljamo da neće umrijeti bez nekog oblika nasilja, bez samrtnih grčeva. Na čelu će mu biti Antikrist, no u određenom smislu ono će umrijeti da bi napravilo mjesta Antikristu, a taj posljednji oblik smrti se zasigurno bliži, bez obzira na to hoće li doći nekoliko godina prije ili poslije. Moglo bi ono nadživjeti i nas i našu djecu; no mi živimo tek jedan dan, a generacija je poput odkucaja sata; no ono ide svome kraju i sati su mu odbrojeni.

Također, još jedan uznemirujući znak zamjetan u naše doba je, čini se, sve bliža propast muhamedanske noći (ili: moći?-m.op.). I ona bi nas mogla nadživjeti; no očito je da naginje uništenju, i dok se osiplje, možda s njom otječe i pijesak života našega svijeta.

I naposljetku, da ne spominjemo mnoge druge znakove koji se mogu primijetiti, ukazat ću na jedan vrlo upečatljiv. U jednom od odlomaka iz Otkrivenja, koje sam maloprije pročitao, kaže se da će u posljednje doba ter radi posljednjeg progona, Sotona, nakon što bude pušten iz okova, obmanuti narode koji žive u najudaljenijim predjelima Zemlje, Goga i Magoga, i povesti ih u bitku protiv Crkve. Te riječi je još prije uporabio i prorok Ezekiel, a spomenuta imena preuzeo je iz desetog poglavlja Postanka. U tom poglavlju čitamo kako su, nakon potopa, Japetovi sinovi bili Gomer, Magog, Madan, Avan, Tubal, Mešeh i Tiras. Magog bi trebao biti predak sjevernih naroda, Tatara ili Skita.
Što god značilo ime Gog, budući da nam to nije poznato, proročanstvo nam govori da će sjeverni narodi biti nahuškani protiv Crkve ter da će biti jedan od instrumenata njezine patnje. A treba primijetiti i to da su već dvaput, odkad je to proročanstvo zapisano, sjeverni narodi napali Crkvu, i oba puta sa sobom su donijeli obmanu nalik Antikristovoj, ili, bolje rečeno (kako to tekst Otkrivenja izražava), bili su zavarani njome; nisu je sami izmislili. Prva provala je bila ona Gota i Vandala u ranim danima Crkve, a ti su narodi bili obmanuti arijanskom herezom i borili se za nju.
Sljedeća je bila provala Turaka, a oni su na sličan način bili obmanuti islamom i za njega se borili. Tijek povijesti nakon tih događaja također je svojevrstan komentar proročanstva. Ne želim time reći da u današnje doba, a prema obrazcu prošlih Sjena, možemo reći kako će se proročanstvo izpuniti u podpunosti. No jedno znamo: vidimo da narodi Sjevera doista prikupljaju snagu i počinju se nadvijati nad prijestolje Rimskog Carstva, kao što nikad to nisu činili, još od doba Turaka. U tome isto možemo vidjeti znak Antikristovog pojavljivanja - pritom ne mislim na njegov skori dolazak, niti na njegov stvarni dolazak, jer bi se moglo pokazati da je riječ o još jednom nagovještaju ili o sjeni; no bez obzira na to do koje mjere će ići, riječ je o pripremi, o upozorenju, o pozivu na trijezne misli, baš kao što na oblak na nebu (da upotrijebim uzporedbu našeg Gospodina) upozorava na vrjemenske prilike. On nije siguran dokaz onoga što će biti, no držimo da je mudro imati ga na oku.

To je uglavnom sve što sam želio reći o posljednjem progonu i o njegovim znamenjima. I sigurno je koristno razmišljati o njima, iako u pojedinostima možemo i pogriješiti.

Naposljetku, primjerice, uopće ne mora biti riječ o krvavim i smrtonosnim progonima, već o progonima umijećem i lukavstvom - također ne mora biti riječ o čudesima, već o prirodnim čudima i moćima ljudske vještine, ljudskim dostignućima u rukama đavla. Sotona bi mogao uporabiti još opasnija oružja i obmane - mogao bi se prikriti - mogao bi nas pokušati zavesti u malim stvarima, i tako, ne najednom, već, malo-pomalo, maknuti Crkvu s njezinog pravog položaja. Vjerujem da je, glede toga, učinio mnogo tijekom posljednjih nekoliko stoljeća. Vjerujem da je, na ovaj ili onaj način, svaki dio Crkve uspio odmaknuti od Isusove istine, od stare vjere na kojoj je bila sagrađena "prije podjele Istoka i Zapada.
Njegova je namjera rascjepkati nas i podijeliti, zbaciti nas sa stijene koja nam daje snagu. A ako bude progona, možda će doći onda kad u čitavom kršćanstvu budemo toliko podijeljeni, toliko reducirani, toliko puni raskola, toliko blizu herezi. Kada se okrenemo svijetu i ovisimo o njemu radi zaštite, kada se odreknemo svoje neovisnosti i svoje snage, tada će se moći sjuriti na nas u svojem bijesu, u mjeri u kojoj će mu to Bog dopustiti…

Kao zaključak reći ću samo, što sam već više puta ponavljao, da bi se iz takvih promišljanja trebalo izvući neku dobrobit. Kako će samo vjera da Crkvu očekuje progon, bez obzira na to hoće li do njega doći za našeg života ili neće, obuzdati naša samovoljna i sebična srca!
S takvom se mišlju, pred sobom, doista ne možemo okrenuti lagodnosti i udobnosti, gomilanju novca, osiguravanju položaja ili uspinjanju u svijetu. S takvom mišlju, pred sobom, ne možemo a da ne osjetimo kako smo. baš kao i svi kršćani u svom najboljem izdanju (odnosno kao što bismo željeli biti, kad bismo imali njihovu volju, kad bismo bili kršćani u svojim srcima), 'hodočasnici', stražari koji očekuju jutro, čekaju svjetlo, željno se napinju kako bi vidjeli prvi osvit dana; izčekuju DOLAZAK našeg Spasitelja, Njegov slavni advent, kada će prekinuti vladavinu grijeha i zla, zaokružiti broj svojih izabranih i usavršiti one koji se danas hrvu sa slabošću, no u svojim Ga srcima vole i pokoravaju Mu se.

Neka sve to ostvari kada Mu bude po volji, već prema Svojoj beskrajnosti milosti! Neka nam podari snagu već prema našim danima, i mir na kraju!

-----------------

BILJEŽKA

Sljedeći odlomak iz pisama biskupa Horseleya, objavljenih u Britanskom Magazinu iz 1834. zaista je vrijedan spomena… Citiramo ga ovdje zbog povezanosti s temom ovih četiriju propovijedi.

"Božja Crkva na Zemlji znatno će se smanjiti u svojoj brojnosti, kao što to možemo zamisliti, u doba Antikrista, i to zbog otvorenog dezerterstva svjetovnih sila. To će dezerterstvo započeti kao deklarirana indiferentnost prema bilo kojem obliku kršćanstva, a pod maskom univerzalne tolerancije; ta tolerancija neće proizlaziti ni iz kakvog milosrđnog ili popustljivog duha, već iz namjere da se, množenjem i ohrabrivanjem sektaštva, uništi kršćanstvo. Ta hinjena tolerancija ići će mnogo dalje od opravdane tolerancije, čak i glede različitih sekti unutar kršćanstva. Jer vlade će hiniti indiferentnost prema svima, i svima će bez razlike pružati zaštitu. Sve institucije bit će stavljene na stranu. Od tolerancije prema najzloćudnijim herezama, doći će do tolerancije prema islamu, ateizmu, a na kraju i do zbiljskih progona istine kršćanstva.

U tim će vrjemenima Hram Božji biti sveden gotovo na samo Sveto mjesto, odnosno na mali broj istinskih kršćana koji doista i u duhu štuju Boga Oca, i svoje doktrine, oblike bogoštovlja, i čitavo svoje ponašanje usmjeravaju izključivo prema Riječi Božjoj. Oni koji se samo nazivaju kršćanima napustit će ispovijedanje istine kada ga napuste i svjetovne sile. A smatram da je taj tragični događaj nagoviješten u zapovijedi Svetom Ivanu da izmjeri hram i oltar ter da ostavi vanjsko dvorište (nacionalne Crkve) da ih izgaze pogani.

Vlasništvo svećenstva bit će opljačkano, javnom bogoštovlju izrugivat će se i napadat će ga oni što su napustili svoju nekadašnju vjeru, a koji se ne nazivaiu apostatama, jer nikad nisu bili iskreni u ispovijedanju svoje vjere. Njihovo je ispovijedanje bilo tek podilaženje običajima i javnosti. Zapravo, oni su oduvijek bili ono što se sad čini da jesu - pogani. Kad dođe do tog općeg napuštanja vjere, tada će započeti pokajnička svećenička služba istinskih svjedoka...

U vanjskom izgledu tih Crkava neće biti sjaja; neće ih podržavati vlada, neće im se ukazivati časti, neće biti dodatnih prihoda, neće imati imuniteta niti auktoriteta, ostat će samo ono što im nikakva zemaljska vlast ne može oduzeti, ono što proizlazi iz Njega koji ih je odabrao da Mu budu svjedoci." (B. M., peti svezak, str. 520.)
Imamo razloga tome nadodati, a taj razlog nije nuždno spominjati, da su ove propovijedi napisane nekoliko godina poslije.

Bogojavljenje i šesti 'rođendan' zbora u Kompolju

Bogojavljenje i šesti 'rođendan' zbora u Kompolju

Misno slavlje svetkovine Bogojavljenja, 6. siječnja u Kompolju je obilježeno šestom godišnjicom djelovanja župnoga zbora i "trokraljskim blagoslovom" vode. Svetu...   >>>

Papina poruka za Svjetski dan mira (1.1.2021.)

Papina poruka za Svjetski dan mira (1.1.2021.)

PORUKA PAPE FRANJE ZA 54. SVJETSKI DAN MIRA (1. siječnja 2021.) Kultura skrbi kao put do mira 1. Na pragu nove (kalendarske) godine, srdačno pozdravljam...   >>>

NEDJELJA CARITASA – "SVJEDOCI SVJETLA"

NEDJELJA CARITASA – "SVJEDOCI SVJETLA"

Podpora siromašnim obiteljima kroz nacionalnu program Hrvatskog Caritasa "Za 1000 radosti: Uvijek normalno - LJUBAV" Kao i svake godine, HRVATSKI CARITAS...   >>>

Newmanove Adventske propovijedi o Antikristu

Newmanove Adventske propovijedi o Antikristu

Usred Došašća počinjemo na župnom portalu – u kategoriji Duhovnost – objavljivati Adventske propovijedi o Antikristu velikoga obraćenika i kardinala Johna...   >>>

OBAVIJESTI - 29. nedjelja 'kroz godinu' (A), 18.10.2020.

1. KALENDAR novoga tjedna. ● Danas je 29. nedjelja 'kroz godinu' – ujedno blagdan Sv. Luke evanđelista, svetkovina u župama Lukovo i Lukovo Šugarje ● četvrtak,...   >>>

Moja Župa
Mise i pobožnosti

Kompolje (župna crkva)

Sveta misa:
nedjeljom u 10,00 sati; radnim danom u 18,00 sati (u zimskom razdoblju) odnosno u 19,00 ili u 19,30 s. (u ljetnom razdoblju)

Pobožnost Srcu Isusovu:
devet prvih petaka (od listopada do lipnja) – sveta misa navečer, potom klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu

Pobožnost Majci Božjoj:
u svibnju i listopadu krunica u 19,00 sati i potom sv. misa

Brlog

Sveta misa:
župna crkva: u drugu i posljednju nedjelju u mjesecu u 15,00 sati
Dom za odrasle "Bistričak": po dogovoru (o većim blagdanima)

Vratnik

Sveta misa:
župna crkva: nedjeljom u 12,00 sati
Crni Kal: prva nedjelja u mjesecu u 15,00 sati

Kad ce opet blog?...   >>>

Sveti Otac Benedikt XVI bio je osam godina na čelu Katoličke crkve. Prvi je Papa u posljednjih sedam stoljeća koji je odlučio...   >>>

13. veljače 2013. na Čistu Srijedu ili Pepelnicu, početku korizmenog vremena sahranjen je vlč. Mile Ivančić. Mučenik i okrutna...   >>>