Darko Hudelist – ispovijest o obraćenju

Knjiga “Rim, a ne Beograd” novinara, publicista i istraživača Darka Hudelista golemi je povijesno-istraživački pothvat u novije vrijeme, koji je od goleme važnosti kako za Katoličku crkvu u Hrvatskoj, tako i za političke procese. No, iza toga opsežnog rada (na više od 800 stranica!) nalazi se i Hudelistova osobna životna drama i ispovijest o obraćenju na katoličanstvo.

Stoji li teza da je, nakon sloma Hrvatskog proljeća, Katolička crkva u Hrvatskoj na svoja leđa preuzela sav teret nacije i pripremila teren za demokratske promjene i prve izbore?
- Da, apsolutno stoji. Toj sam temi posvetio cijelo prvo poglavlje knjige. Ovdje su bitne dvije stvari. Prvo, da se Crkva – kao zajednica i kao institucija – nije angažirala u hrvatskome masovnom pokretu, kasnije nazvanom Hrvatsko proljeće. I da se, shodno tome, nju, u progonima koji su uslijedili neposredno nakon sloma Hrvatskog proljeća, nije moglo proganjati. Ona je te progone preživjela, ostala je neokrnjena. A drugo: da je nakon Titova gušenja Hrvatskog proljeća, u Karađorđevu, u prosincu 1971., jedino Crkva mogla slobodno djelovati na nacionalno-političkom planu – naravno, svojim specifičnim metajezikom i kroz svoj vlastiti projekt osmišljen još u Stepinčevo doba, koji je u Kuharićevo doba dobio ime Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata.

Zašto se nije angažirala u Hrvatskom proljeću?
- U knjizi navodim čak 16 razloga zašto se Katolička crkva nije angažirala, pri čemu je najvažniji onaj koji spominjem na samome kraju poglavlja o kojem je riječ. Njega je, na jednoj vrlo važnoj sjednici Komisije Izvršnog vijeća Sabora SRH za vjerska pitanja 19. prosinca 1972., formulirao član Komisije, inače visoki dužnosnik Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH, zadužen za kler, Srećko Šimurina. On je rekao da je Crkva naspram Hrvatskoga proljeća ostala distancirana zato što je “u to vrijeme imala i vodila jednu pametnu politiku”, tj. “ona je dalje gledala na sve te događaje i nije se u svemu tome htjela nigdje istrčavati”.

Kakvu politiku?
- Crkva se u Hrvatskome proljeću nije htjela potrošiti nego je svoje snage čuvala za vrijeme koje dolazi. To će vrijeme doći vrlo brzo nakon 1971.: već 1975.-1976., kada Crkva, kroz Jeleninu ili Hrvatsku marijansku godinu, kreće sa svojim velikim jubilejskim projektom/pokretom Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Bilo je to najambiciozniji, najjači i najuspješniji projekt ne samo Katoličke crkve u Hrvatskoj nego bilo koje hrvatske nacionalne snage i ne samo u 20. stoljeću nego općenito u hrvatskoj povijesti – i zato se njime toliko i bavim, u ovoj svojoj knjizi, “Rim, a ne Beograd”.

Kako ste uopće krenuli u to istraživanje?
- Još 2005. tadašnji urednik moje tadašnje izdavačke kuće Profil Velimir Visković naručio je od mene projekt “Raspad Jugoslavije”. Ja sam to vrlo ozbiljno shvatio pa sam već te godine, u rujnu, unajmio stan u centru Beograda, računajući da ću na tome projektu raditi vrlo dugo i da mi je kudikamo jeftinije da u Beogradu imam stan (zajedno s režijama koštao me oko 500 eura mjesečno) nego da iz dana u dan plaćam skupe hotele. U Beogradu sam živio sve do lipnja 2011. U gomili prikupljene građe, negdje 2012. na 2013., izdvojio se samostalan projekt kojem sam u rujnu 2013. dodijelio ime “Rim, a ne Beograd”. Moja druga knjiga – vjerujem da ću je završiti za dvije-tri godine – koja će biti komplementarna knjizi “Rim, a ne Beograd” zvat će se “Između očaja i Krista”, a njezina će tema biti sukob Hrvata i Srba (ili Srba i Hrvata) u 20. stoljeću, s naglaskom na drugu polovicu tog stoljeća, osobito na sedamdesete i osamdesete.

Vi niste baš bili bliski Crkvi?
- Ne. Smatrao sam se agnostikom, a kao i svi agnostici, bio sam zapravo ateist. Imao sam ateistički odgoj jer mi je tata bio društveno-politički radnik. Inače, po mami potječem iz svećeničke obitelji: ujak moje mame bio je svećenik u Hrvatskom zagorju, zvao se Stjepan Lončarić. Kršten sam djelomice potajno, zahvaljujući baki (po mami) i jednoj njezinoj rođakinji, i to u Župi Sv. Petra u Vlaškoj, u Zagrebu, budući da sam rođen u bolnici u Petrovoj. Potvrda o krštenju puno mi je značila kad sam se, pod duhovnim vodstvom mons. Jorgea Ramosa, krizmao u srpnju 2016. Barem kad je o papirima riječ, nisam baš morao počinjati od nule.

Kada ste otkrili da vas počinje zanimati duhovna stvarnost?
- Kad sam lupio glavom o zid. A lupio sam dvaput: najprije 2011. na 2012., a onda, drugi put, 2015. na 2016. U prvom slučaju suočio sam se s dva krupna i naizgled nerješiva problema.

Koja?
- Prvi je bila moja složena materijalna situacija (uvaljao sam se u jedan glupi kredit, u kojemu mi je mjesečna rata iznosila 1290 eura tj. desetak tisuća kuna).

A drugi?
- Drugi je bio još veći i ozbiljniji – moja velika kreativna kriza, prouzrokovana mojom tadašnjom nesposobnošću da nakon nekoliko godina teškog i mukotrpnog istraživačkog rada napišem vrhunsku knjigu. Godine 2010. napisao sam oko 800 kartica rukopisa (i to jedne “miješane” knjige, ne ove, “Rim, a ne Beograd”) i stao. Dalje nisam mogao. Prebacio sam se na pisanje “Mog beogradskog dnevnika” (tu sam knjigu objavio u srpnju 2012.), a onda sam i tu upao u rupu, već u proljeće 2011. Izgubio sam moć pisanja, čak i kada je u pitanju bilo moje redovito pisanje za Globus. Tu sam svoju krizu sâm proglasio “depresijom” i nastojao je razriješiti, među ostalim, i intenzivnim razmišljanjima o samoubojstvu.

Samoubojstvom?!
- Ako više ne mogu pisati, onda je bolje da odem s ovoga svijeta, čemu da vegetiram kao životinja. Istraživao sam na Googleu koji bi, za mene, bio najbolji način za samoubojstvo. Budući da sam neplivač, izabrao sam utapljanje (u mašti sam za taj “podvig” fiksirao jedno zabačeno mjesto na Jarunu, gdje me, tobože, nitko neće vidjeti). To sam povjerio svojoj najboljoj prijateljici, ali i svom šefu na poslu, Ninoslavu Paviću. Pavić je bio velik u toj situaciji. Oslobodio me obveze pisanja za Globus tako dugo dok se ne oporavim, a uz to je i točno dijagnosticirao moj problem. Rekao mi je da se nisam razbolio zbog kredita nego zbog svoje knjige o hrvatsko-srpskim odnosima. Pritom mi je poručio da se takva knjiga ne piše “preko noći” nego nakon 20 godina teškog rada. I bio je u pravu. Danas znam da je moj temeljni problem ili moja temeljna zabluda bio/bila o tome što sam mislio da u pisanju toga svog (vjerojatno) životnog djela mogu sam. Prof. Ivančić mi je kasnije objasnio da mogu jedino uz Božju pomoć. I tako je, paralelno uz moj rad, počelo i moje obraćenje.

Kako ste se obratili i spoznali živoga Isusa Krista?
- Moje je obraćenje imalo dvije faze. Prva je bila Ivančićeva hagioterapija, od travnja 2012. pa, praktički, sve do proljeća/ljeta 2015. Druga je faza obraćenja bila još dramatičnija, jer sam u jesen 2015. doživio svoj novi veliki pad. U kratkom intervalu suočio sam se s cijelim nizom nesreća: teška bolest kralježnice, ne baš uspješna operacija kralježnice uz pomoć lasera (tzv. laserska dekompresija diska), pojava neuropatske boli kao nuspojava LDD-a, daljnje komplikacije u predjelu zdjelice, pad u novu depresiju (iako, zapravo, to nije bila depresija, nego sam se, kao i prvi put, duhovno razbolio) itd. Uz to sam se i jako umorio na pisanju knjige (trebalo ju je još samo redigirati, ali za to više nisam imao snage), privremeno sam ostao bez izdavača, kratkotrajno čak i bez posla…

I onda?
- Nekoliko mjeseci, praktički čitavu zimu 2015. na 2016. i u rano proljeće ležao sam u “komi”, trpeći strašne bolove i razmišljajući o tome da odem u starački dom. Jedini medij koji je moj organizam tada mogao podnijeti bio je Radio Marija, uz napomenu da mi je najdraža emisija na Radio Mariji bila čitanje Božanskog časoslova u 23 sata, tzv. Povečerje, s onom zadnjom Isusovom rečenicom izgovorenom na križu: “U ruke Tvoje, Gospodine, predajem duh svoj”. U svojim mukama sjedinjavao sam se s Isusovom mukom na križu i čeznuo za smrću.

Dobro, ali uspijevali ste barem misliti na projekte?
- Da, ipak se nisam predavao. Budući da moj novi (i pravi) izdavač, Alfa, nije mogao naći redaktora za moj rukopis “Rim, a ne Beograd”, odlučio sam ga redigirati sam. S redakturom sam počeo potkraj ožujka 2016. To su mi bili najteži trenuci u životu. Ne možeš, zbog problema s kralježnicom otraga i gotovo svakodnevnih napadaja neuropatske boli sprijeda, ni sjediti ni stajati ni ležati, a moraš redigirati tako težak i zahtjevan rukopis. Srećom, to se poklopilo s korizmom (lani je vrijeme korizme nastupilo vrlo rano), pa mi je već tada Isus bio najveći i jedini pravi tješitelj i prijatelj.

I onda dolazi pomoć izvana?
- Vidjevši u kakvim mukama živim i radim, jedan moj prijatelj preporučio me mons. Jorgeu Ramosu, najpopularnijem duhovniku u Zagrebačkoj nadbiskupiji, inače Portugalcu i “šefu” Opusa Dei za Hrvatsku. Otišao sam kod njega, u njegov ured u Držićevoj. Zamolio sam ga da mi pomogne u ispunjenju moje “čežnje sa smrću” tj. da mi omogući i olakša odlazak na onaj drugi svijet. Kad je odgovorio da to nije u stanju učiniti, upitao sam ga, s određenom količinom novinarske drskosti (još uvijek sam je imao), ima li on, možda, onakvu moć i sposobnost kakvu je imao i Isus iz Nazareta tijekom svojega trogodišnjeg javnog djelovanja, o čemu nas potanko izvještava Novi Zavjet – da, praktički, jednim pokretom ruke ili jednom rečenicom uskrisi mrtvaca, izgoni zloduha, vrati slijepome vid itd.

I što je rekao?
- Ramos mi je odgovorio da jedino što on može učiniti jest sakrament bolesničkog pomazanja. Pristao sam, uostalom drugo mi nije ni preostalo. Ispovjedio sam se i prepustio Ramosu. Međutim, ništa se nije dogodilo – u tom trenutku. Teško razočaranog, Ramos me odvezao do mog stana, na Trešnjevci. I te sam večeri tužno, u očaju, usnuo uz Isusovu rečenicu: “U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj”, izgovorenu tijekom Časoslova na Radio Mariji. Sutradan – bio je petak 6. svibnja 2016. – probudio sam se kao potpuno nov čovjek. Nov, zdrav i sretan. Toliko sretan da sam od sreće gotovo lebdio. Cijelom sam Zagrebu, uključujući i moje kolege u Globusu, objavio da sam ozdravio.

Bez neugode i zadrške govorite o tome, ne bojite se da će vas etiketirati da ste konvertit?
- Ja znam što ja jesam. Ja sam prvenstveno “ivančićevac”, ako mogu tako reći. Obraćenje pod Ivančićevim (a kasnije onda i pod Ramosovim) duhovnim vodstvom ne može završiti “nakaradno”, ako ovdje smijem upotrijebiti taj pojam. Ono znači mnogo više od fotografiranja za medije s krunicom u ruci – iako, naravno, i ja, kao vjernik-katolik, svakodnevno nosim krunicu u svom lijevom džepu i idem nedjeljom, a i češće, na sv. misu. U svojoj knjizi “Svestrana izranjenost čovjeka” iz 2016. prof. Ivančić jasno kaže da se na putu obraćenja “čovjek treba stalno preispitivati, korigirati, dalje istraživati i kritički se odnositi prema svojim zapažanjima i spoznajama”. Ivančić je uvijek bio “projektivno” raspoložen, vjeru u Boga je katkada gotovo izjednačavao s vjerom u projekt koji ste si zadali, i upravo je to ono što je mene, kao novinara-istraživača, kod njega najviše oduševilo.

No, veliku ulogu odigrao je i don Živko Kustić?
- Don Živko je, prije svega, jedan od najvažnijih protagonista moje knjige “Rim, a ne Beograd”, kao što će biti i jedan od glavnih junaka moje iduće knjige, “Između očaja i Krista”. Štoviše, tu sintagmu, “između očaja i Krista”, preuzeo sam upravo iz intimnoga Kustićeva dnevnika, pisanog u vrijeme njegova studija na KBF-u u Zagrebu, u prvoj polovici 1950-ih – što mi ga je on dao na uvid tijekom naših intenzivnih susreta i razgovora, od 2007. do 2013. No, svakako je on bio prvi koji me počeo poticati na obraćenje, još 2007. na 2008. Drugi je bio svećenik isusovac pater Vladimir Horvat, s kojim sam se nalazio kod isusovaca u Palmotićevoj i koji mi je dao vrijednu literaturu o Stjepanu Krizinu Sakaču, svećeniku isusovcu i povjesničaru koji je prvi, još u Stepinčevo doba, osmislio projekt proslave 1300. obljetnice uspostavljanja prvih veza Hrvata s Rimom, odnosno sa Sv. Stolicom (641. – 1941.). Obojici sam odgovorio da obraćenje nije loša ideja, ali da ću ja prvo – samouvjereno sam tvrdio – napisati knjigu, a kad to završim, onda ću razmišljati o obraćenju. Tada nisam ni slutio da je pravi put zapravo obrnut od toga. I da bez prijateljevanja s Isusom neću moći napisati nijednu stranicu ili potpoglavlje, a kamoli knjigu (ovu i ovakvu knjigu, kakva je, uz Božju pomoć, napisana) u cijelosti.

U našim redakcijama, osobito uredništvima, ima malo vjernika. Kako na to gledate? Je li vam sada teže raditi nego prije?
- Može mi biti samo lakše, jer sam svoje najjače i najkvalitetnije tekstove u životu napisao upravo u zadnjih godinu i nešto dana, nakon obraćenja. Uz članke u Globusu, tu ubrajam i tekstove koje povremeno objavljujem u Nedeljniku, vodećem beogradskom političkom tjedniku. Štoviše, redakcija Nedeljnika nedavno me predložila za nagradu najboljeg novinara u Srbiji, uz obrazloženje da sam svojim pisanjem pridonio rastu ugleda Nedeljnika i pritom vratio važnost feljtona u srpskom novinarstvu. To mi tim više znači jer sam baš u svom velikom intervjuu Nedeljniku početkom svibnja 2015. – u povodu svoje knjige “Rim, a ne Beograd” – prvi put javno objavio svoje katoličanstvo. U intervjuu sam, uz ostalo, rekao da “hrvatsku nacionalnu povijest i može i treba pisati samo netko tko je katolik, s obzirom na činjenicu da je djelovanje Crkve u Hrvata dubinski i organski utkano u povijest hrvatskog naroda, od ranoga srednjeg vijeka naovamo”.

Baš ondje?
- Mislim da je velika stvar da je kritička javnost u Srbiji prihvatila moje katoličanstvo i da u tome ne vidi ništa loše – a sve to u iščekivanju moje iduće knjige, o povijesti srpsko-hrvatskih odnosa u 20. stoljeću, “Između očaja i Krista”. To će biti pravi ispit za mene – kako u hrvatskoj tako i u srpskoj (političkoj i široj) javnosti. Jedan od mojih duhovnika, pater Bono Zvonimir Šagi iz Varaždina, poučava me da su tri glavna kriterija u pisanju i novinarstvu istina, pravednost i ljubav. Ovaj treći možda je najteže postići, na njemu sve ili pada ili opstaje. I tek ako sva tri kriterija zadovoljiš, onda si slobodan.

Što je novoga u vašem konkretnom i svakodnevnom životu donijela duhovnost i vjera?
- Prije svega puno veću kreativnost i veću slobodu.

Možete li, iz svoga iskustva, sada i duhovnoga, preporučiti ljudima kako se nositi s teškim životnim situacijama, od bolesti nadalje?
- Mislim da je ključno, kada ti je najteže i kada se teško razboliš, prihvatiti činjenicu, i s njom se pomiriti, da ćeš možda vrlo brzo umrijeti. I da pritom, štoviše, “čezneš” za smrću, i to tako što se sjedinjuješ s Isusovom mukom na križu. I da time postaješ, na neki način, suotkupitelj, zajedno s Isusom. To je prvi, najnužniji korak ka ozdravljenju. O tome dosta piše moj omiljeni katolički pisac Francisco Fernández-Carvajal, u svojoj višesveščanoj knjizi “Razgovarati s Bogom”. Sve ostalo je samo zavaravanje. To govorim iz vlastitog iskustva.

Poznato je da ljudi koji su doživjeli obraćenje o sebi govore kao o starim i novim ljudima, pa kakav je to bio stari Darko Hudelist, a kakav je sada novi?
- Nikada niste zauvijek i sto posto sigurni kada ste novi, a kada stari. To je stalna borba… Sjećam se kako me prof. Ivančić “oprao” nakon jednoga mog velikog članka (s naslovnicom) u Globusu, u siječnju 2014. Bio sam malo kritičniji prema nekim biskupima Katoličke crkve u Hrvatskoj, uključujući i kardinala Bozanića. Nakon svoga predavanja u Kinoteci, vani ispred zgrade, u Kordunskoj, Ivančić mi je prišao i rekao, onako ljutito: “Ti si opet onaj stari Darko Hudelist!” Bilo mi je u tom trenutku jako teško, to sam doživio kao da me se moj učitelj odriče. No ipak, prihvatio je moju argumentaciju pa smo se već te večeri (ponovno) rastali kao prijatelji.

Jeste li imali nadnaravnih iskustava?
- Ne, nisam. A da i jesam imao, ne bih o tome javno govorio. To mi je prof. Ivančić strogo zabranio.

Zašto?
- Razgovor o toj temi prof. Ivančić i ja imali smo nakon jednoga njegova predavanja u Kinoteci, možda u kasno proljeće (najkasnije u jesen) 2014. Prišao sam mu i rekao da na sebi zapažam neke promjene i da bih volio s njim o tome razgovarati. Zapravo, htio sam mu reći da rastem u vjeri, da to baš živo osjećam i da sam sretan zbog toga. Dakle, nakon pune dvije godine hagioterapije (s kojom sam počeo u travnju 2012.) – napokon je profunkcioniralo! No, Ivančić me krivo razumio i pomalo ukorio zbog toga. Doživio je to kao da mu želim priopćiti da zbog napretka u vjeri primjećujem na sebi neke veće i radikalnije promjene u ponašanju – prema vani, prema sredini u kojoj živim i radim, u svojim svakodnevnim odnosima s prijateljima i kolegama na poslu itd.

I, što vam je rekao?
- Pomalo strogo poručio mi je da moje ponašanje prema drugima mora i dalje ostati isto onakvo kakvo je bilo i prije početka obraćenja. Kao što već rekoh, prof. Ivančić bio je zagovornik “proaktivnog” obraćenja, da se ti kao vjernik moraš dubinski preobraziti i u sebi postati što bliži ili sličniji Bogu, da se u svom javnom djelovanju i ostvarenju svojih projekata moraš maksimalno truditi uzdići se na božansku razinu, da tvoja djela (u mom slučaju moje knjige, ali i članci u novinama) moraju biti vrhunska i da se u njima već na “prvu loptu” mora prepoznati “rukopis” Duha Svetoga... A ne da se, kao obraćenik, manifestativno izdvajaš iz svoje okoline, da se busaš u prsa govoreći da si bolji i drugačiji od drugih, da se hvališ svojim stvarnim ili izmišljenim nadnaravnim iskustvima itd. Bit obraćenja, po meni, nije distancirati se od drugih i reći: “Ja sam bolji, odnosno ja sam svet ili svetiji od vas!”, nego skromno i ponizno djelovati u svom “mikrokozmosu” (ili “makrokozmosu”, ovisno o tome što radiš i čime se baviš) kao da se s tobom zapravo ništa nije dogodilo, ali pritom nastojati da sila i moć Duha Svetoga prijeđe s tebe i tvojih djela na ljude oko tebe. I da se onda i oni, zajedno s tobom, mijenjaju na bolje. To je obraćenje i to je apostolat. ●

Darko Pavičić, Večernji list, 16.7.2017.

Nova stranica župa KOMPOLJE, BRLOG i VRATNIK - na FACEBOOK profilu

Ova mrežna stranica (portal), nakon odlaska bivšega župnika don Anđelka Kaćunka na novu službu u Gospiću, više ne objavljuje sadržaje iz župa u naslovu. Nova...   >>>

KOMPOLJSKI "ZBOR" - SLAVLJE 'LETNJE STIPANJE': subota 21.8.!

Svečano koncelebrirano misno slavlje u 11,00 s. u zajedništvu sa svećenicima Otočkoga dekanata predvodi župnik (u odlasku) don Anđelko. Pjevanje vodi župni...   >>>

'Elizabeta' u Brlogu – radostno trostruko slavlje

Proslava blagdana Marijina pohoda Elizabeti, zaštitnice župe Brlog, 29. svibnja, i ove je godine bila svedena samo na liturgijsko slavlje – nametnute 'mjere'...   >>>

Šokantne izjave - poziv na raspravu u Crkvi i društvu

Medicinska aktivistica Vera Sharav - Židovka koja je preživjela holokaust - ukazuje na sličnosti između nacističkog režima i onoga što se događa danas* (u...   >>>

Jedinstveno svečano slavlje sakramenata kršćanske inicijacije

U redovitim okolnostima života naših manjih župnih zajednica krštenje djece, premda nije čest događaj, smatra se nečim uobičajenim. Nasuprot tome, pristup...   >>>

Kompolje (župna crkva)

Sveta misa:
nedjeljom u 10,00 sati; radnim danom u 18,00 sati (u zimskom razdoblju) odnosno u 19,00 ili u 19,30 s. (u ljetnom razdoblju)

Pobožnost Srcu Isusovu:
devet prvih petaka (od listopada do lipnja) – sveta misa navečer, potom klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu

Pobožnost Majci Božjoj:
u svibnju i listopadu krunica u 19,00 sati i potom sv. misa

Brlog

Sveta misa:
župna crkva: u drugu i posljednju nedjelju u mjesecu u 15,00 sati
Dom za odrasle "Bistričak": po dogovoru (o većim blagdanima)

Vratnik

Sveta misa:
župna crkva: nedjeljom u 12,00 sati
Crni Kal: prva nedjelja u mjesecu u 15,00 sati

Kad ce opet blog?...   >>>

Sveti Otac Benedikt XVI bio je osam godina na čelu Katoličke crkve. Prvi je Papa u posljednjih sedam stoljeća koji je odlučio...   >>>

13. veljače 2013. na Čistu Srijedu ili Pepelnicu, početku korizmenog vremena sahranjen je vlč. Mile Ivančić. Mučenik i okrutna...   >>>