Sedam korizmenih putokaza prema Uskrs(nuć)u

KORIZMENA POSLANICA GOSPIĆKO-SENJSKOG BISKUPA MONS. DR. MILE BOGOVIĆA

(Povodom godine vjere i župne kateheze)

Draga braćo i sestre!

Kad sam bio na Drugom ekumenskom sastanku u Grazu, mogli smo vidjeti punu kuću knjiga o ekumenizmu. Gledajući te knjige skloni smo bili zaključiti da je o ekumenizmu već sve rečeno pa će se s velikom jasnoćom krenuti u ostvarivanje kršćanskog zajedništva. Ipak, kad smo se u radnoj skupini našli sa stručnjacima, bilo je očito da i razgovor o ekumenizmu među katolicima nailazi na velike teškoće upravo zato što su neki vodili računa samo o onome što je u knjigama, a drugi su upozoravali da je stvarnost drugačija nego li piše u knjigama.

I za prenošenje vjere na nove naraštaje ima vrlo mnogo knjiga. U potankosti su obrađeni slučajevi i modaliteti. I tu bi čovjek mogao pomisliti da je sve već riješeno i da je samo potrebno to spustiti u praksu. Međutim, to spuštanje i povezivanje s praksom slabo uspijeva. Tako gledamo kako se u svijetu u kojem cvjeta visoka teološka znanost ne zbiva naročito uspješno prenošenje vjere sa starijeg na mlađi naraštaj.

Crkva osjeća tu poteškoću pa govori o „novoj evangelizaciji“, o poticanju boljeg prenošenja vjere. Papa Benedikt XVI. zacijelo osjeća da je danas naviještanje i prenošenje vjere s naraštaja na naraštaj u krizi pa je proglasio Godinu vjere. Uvažavajući teoretske domete pastoralne teologije, i Papa nas poziva da se učimo od našega prvoga i glavnoga Učitelja – Isusa Krista te da vodimo računa o načinu kako je Crkva kroz povijest prenosila vjeru. Ona je to najuspješnije činila po svetoj liturgiji (bogoslužju) u kojemu je opet glavnu riječ imao glavni Učitelj. Taj navještaj vjere snažan je osobito u jakim vremenima, među kojima prvo mjesto pripada korizmi.

Korizma je vrijeme od Pepelnice do Uskrsa. Iako postoje tri ciklusa korizmenih čitanja, ipak možemo reći da svake godine u korizmi dođu na red sva ključna pitanja čovjeka i njegova života. Zato ćemo u ovoj poslanici te čimbenike iznijeti onim redom kako su složeni od Pepelnice preko nedjeljnih čitanja do Uskrsa. Crkva Kristova imala je uspjeha u naviještanju i prenošenju vjere jer je ostala Kristova Crkva, njemu vjerna. Ona će svoju zadaću ispuniti i u današnje vrijeme u mjeri u kojoj bude gradila na tim zasadama.

Evo sedam korizmenih smjernica svakom kršćaninu: 1. Trebaš se suočiti sa sobom, (2) odgovoran si pred Bogom i braćom, (3) ne budi sam!, (4) ostani povezan sa svojim izvorom!, (5) budu vođa koji služi!, (6) uči se umirati, i (7) budi hrana drugima!

1. Trebaš se suočiti sa sobom

Korizma počinje Pepelnicom. Nazvana je po pepelu koji se u bogoslužju stavlja vjernicima na glavu uz riječi: Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah povratiti! S tim osjećajem ulazimo u korizmu. Razni putokazi vode nas od pepela prema punini života u uskrsnuću. Na početku je, dakle, pepeo, nedostatak ikakva života. Pepeo je ono što ostane kada izgori ili istrune svaki život. Iz pepela ne može ništa niknuti, nikakve klice života nema u njemu. Zato je pepeo simbol ništavila bez ikakve moći da iz njega samoga nešto nastane. Živo u njemu može nastati samo ako se od drugdje unese.

Pepeo kojim se vjernici pepele dobiven je od spaljenih maslinovih grančica koje su blagoslovljene na prethodnu Cvjetnicu, na dan proslave svečanog ulaska Kristova u Jeruzalem. Za vrijeme tog ulaska ljudi su, mašući grančicama, slavili Isusa kao kralja. Mi danas slavimo taj događaj noseći grančice maslina u rukama. Te grančice su prije toga donosile plemeniti rod od kojega se dobiva ulje, simbol svakog dara, Božjeg i ljudskog. Grančice koje su u rukama, odrezane od debla, nemaju više te moći, ali još je u njima života. On će potpuno nestati kada se one spale. Jedna od poruka tog gubitka svakog života jest da je ljudska slava prolazna.

Ulazimo u vrijeme u kojemu se treba suočiti s istinom da smo sami po sebi pepeo, ne možemo od onoga što od sebe imamo očekivati da nešto budemo. No, mi ipak nismo bezvrijedni jer je drugi udahnuo život u naš pepeo i njemu trebamo biti za to zahvalni. O tome nam govori i ona slika o stvaranju čovjeka kada je Bog napravio čovjeka „od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života“ (Post 2, 7). Život, dakle, čovjek nije dobio od praha zemaljskog, nego mu ga je Bog udahnuo, on ga je primio od drugoga (Drugoga).

Bog je stvorio čovjeka i obdario ga mnogim dobročinstvima. Kažemo da je prvi čovjek sagriješio iz oholosti, ali rijetko kada se protumači što to znači. Oholost je napuhivanje svoje važnosti preko stvarnih granica, do te mjere kao da za sve što pojedinac jest i ima ne treba biti zahvalan nikome izvan sebe, niti se pri odlučivanju treba obazirati na ikoga drugoga. Ohol čovjek svojim stavom želi reći: Za ono što jesam, što imam, što znam, ne trebam reći hvala nikome! To je napuhivanje. To je laž. To je oholost. Sjeti se čovječe da si prah! Da se povuče ono što si dobio izvan sebe, od Drugoga, od drugih, vratio bi se opet u prah. To je trajna napast za čovjeka, i Napasnik ne napušta čovjeka ni u jednom trenutku, nastojeći ga skloniti da ne bude nikome zahvalan i da se u donošenju odluka ne treba na nikoga obazirati. Krivi zaključak na krivom polazištu. To se vidi u ljudskom umiranju. Što ljudsko tijelo postane kada prestane primati život izvana? Prah i pepeo.

Korizma nas treba oslobađati od te laži, od umišljenosti i oholosti. Život je Božji dar. Od Boga si, čovječe, primio mnogo, primio si od drugih ljudi i od društva. Trebaš za sve to gajiti zahvalnost Darovatelju i darovateljima. Utjelovljena Riječ Božja, Isus Krist, obnavlja savršenu, potpunu, navezanost (relaciju) čovjeka na njegov izvor, na Boga. Napasnik dolazi i k njemu i nastoji mu nametnuti sličan plan kao i prvom čovjeku, da ne vodi računa o tom odnosu (relaciji) s Ocem, ali ne uspijeva jer ga Isus Krist tjera od sebe. Nije Isus pao u napast da u svom tijelu traži izvor svoje veličine i vrijednosti, neovisne od Oca, bez relacije prema Ocu. On nije nikada sebe shvaćao kao neovisno počelo, nego je uvijek u odnosu (relaciji) prema Ocu.

U toj svojoj ukorijenjenosti u Boga, pa i u svoju obitelj i u svoj narod, Isus je do kraja vjeran. Iz tih korijena izvire i svaka njegova odluka i svaki plan (budućnost). To znači da je imao jasan stav i životno usmjerenje. Bez dvoznačnosti. To temeljno usmjerenje nije ni u jednom času mijenjao. Ostao mu je vjeran i uz svekoliko protivljenje okoline – do kraja.

Isusovo tijelo nije postalo prah i pepeo. Bog nije dopustio „da pravednik njegov truleži ugleda“ (Dj 2, 27), jer ga nije Napasnik uspio zavesti. On je uvijek bio otvoren najprije prema Bogu, a onda i prema čovjeku. Svi oni koji povjeruju u Kristov put doživjeti će pobjedu života u sebi kao što je život pobijedio u uskrslom Kristu. Taj govor Pepelnice nije lako shvatiti; pogotovo djeci koja nemaju pred očima kako drvlje izgara i ostaje pepeo. No, zato su tu roditelji, djedovi i bake,vjeroučitelji, svećenici i drugi koji će to tumačiti mlađim naraštajima i na njih prenijeti dragocjeni dar vjere preko kojih ih je Bog darom vjere obdario.

2. Odgovoran si pred Bogom i braćom

Ako bi čovjek imao svoj izvor i počelo u sebi, onda doista ne bi trebao biti za to zahvalan nikome izvan sebe, niti bi bio nečim uvjetovan u svojoj slobodi: ne bi ovisio ni u čemu u svom odlučivanju i izboru. Usporedno, dakle, s tim „oslobađanjem“ od obveze prema korijenima (prošlosti), ide i napast da čovjek ničim ne bude vezan u svome izboru budućnosti. Uvijek se slobodno može okrenuti na sve strane, kao da Boga nema, kao da nije ništa primio ni od ljudi. Takvu „slobodu“ ponudio je Napasnik i prvom i drugom Adamu (prvo čovjeku a onda i Isusu Kristu), o čemu slušamo i u čitanjima prve korizmene nedjelje.

Napasnik nagovara čovjeka da zanemari vezu sa svojim izvorom, on nastoji razdvojiti čovjeka od njegova iskona. U grčkom jeziku razdvajati, rastakati, mrziti kaže se diaballo, od čega je nastala riječ diabolus, a hrvatski đavao; đavolski je uvijek razdvajati ono što po svojoj prirodi ide zajedno; đavolski je odvajati čovjeka od Boga, - što je Napasnik činio. Prihvaćajući takav plan, nije moglo biti drugo nego izopačenje (grijeh) čovjeka. Isus je, dakle, ostao nerazdvojno vezan s Ocem. Nije bilo u Kristovom životu ni misli ni riječi ni djela koja ne bi bila u skladu s cjelinom. Isus je javno kritizirao one koji jedno govore, ali drugo čine. Nije u Isusu bilo razdvajanja, razaranja, rastakanja ničega što po svojoj naravi čini cjelinu; drugim riječima, nije Napasnik uspio unijeti nesklad i u njegovu osobnost, kao što to znade biti kod ljudi kada se jedno misli, drugo govori a treće radi.

Kršćani su prozvani tim imenom po Kristu (Dj 11, 26). Oni su njegovi nasljedovatelji. Zato se i od njih traži da ne bude rascjepa između čovjeka i njegova izvora, između njegovih misli, riječi i djela. Suvremeni svijet već se odavno suočio s javno proklamiranom porukom: Bog je mrtav, Boga nema! Ateizam je stekao ne samo pravo građanstva, nego je u velikom djelu svijeta nametan kao čovjekovo oslobođenje. Prema tome, u odnosu na Boga, nije potrebna nikakva zahvalnost, niti je kome odgovoran za buduće odluke. I ljudska mudrost do koje je čovjek došao u prošlosti, za mnoge gubi svoju vjerodostojnost i mjerodavnost jer - kako kažu - ima svoje uvjerenje u krivoj (teološkoj) slici svijeta. Izgubljeni su i temelji morala. Još je u drugoj polovici 19. stoljeća veliki ruski pisac Dostojevski rekao: Ako Boga nema, sve je dopušteno. Bez oslonca na Boga, čovjek gubi unutarnje težište i okreće se prema prilikama. Ne samo da činjenično postoji razlaz između misli, riječi i djela, nego se on u teoriji i praksi opravdava. Rekao bi Benedikt XVI.: pojavila se diktatura relativizma. Imaš pravo misliti što hoćeš, a i kada nešto učiniš prosuđuje se po prilikama. Nije li to razbijanje, rastvaranje veze između čovjeka i njegova izvora, između misli, riječi i djela nešto dijabolično (diaballo!). Zato je i suvremeni poziv čovjeku: Čini što hoćeš! sličan onome pozivu Napasnika Adamu i Isusu Kristu. Istina, da je i jedan veliki kršćanin (Augustin) rekao: Čini što hoćeš, ali je prije toga stavio „ljubi“ (pa čini što hoćeš)! Taj „ljubi“ ima u sebi vezu i obvezu.

Naš odgovor kao kršćana na takvo stanje ne može biti u visokim teorijama nego u praktičnoj vjeri koja od nas zahtijeva usklađenost između misli, osjećaja i djela. Svaki nesklad i razbijanje (diaballo) te međusobne povezanosti nosi u sebi zadah Napasnika.

3. Ne budi sam (za sebe)!

Evanđelje druge korizmene nedjelje (Mk 9, 2-10) govori nam kako je Isus izdvojio trojicu apostola i pozvao ih da vide njegovo preobraženje. Nakon što je napustio Nazaretsku obitelj, Isus je ubrzo stvorio jedno novo zajedništvo ljudi oko sebe. Nije ostao samac koji šalje poruke drugima, nego je s drugima živio, učio ih kako se odnositi prema raznim ljudima, ustanovama i događajima, ali i jedan prema drugome i prema Bogu (pojedinačno i zajednički). Ek-kaleo (od čega dolazi Ecclesia - Crkva) znači sazivati da dođu, raspršeno skupiti.

U radu s ljudima nije Isus bio sa svima jednako povezan. Imao je odabrano društvo, dvanaestoricu apostola kojima je govorio i ono što nije govorio mnoštvu. S apostolima je živio tri godine u neprekinutom nizu, danju i noću, dijelio s njima teret dana i žegu, naklonost i nenaklonost okoline. Apostoli su ga mogli vidjet i slušati ne samo kad je govorio mnoštvu, nego i kad je hodao, razgovarao s pojedincima, odgovarao na njihova pitanja, kad se odmarao nakon duga puta. Jednostavno, bili su stalno uz njega. To je nešto drugo nego susresti Isusa kad govori tisućama, sresti ga u prolaznom susretu, na svadbama i sl. I drugi su mogli govoriti o Isusu, ali samo su apostoli bili osposobljeni (kvalificirani) svjedoci i na njihovom svjedočanstvu nastajala je Kristova zajednica koja se zove Crkva. Zato ispovijedamo u Vjerovanju: „Vjerujem u … apostolsku Crkvu“.

I unutar „dvanaestorice“ katkada je Isus izdvojio manju skupinu od trojice apostola: Petra, Ivana i Jakova. Njih trojicu pozvao je da budu prisutni njegovom preobraženju (Mt 17,1; Mk 9,2); Lk 8,28) i njegovoj muci u Getsemaniju (Mt 26,37; Mk 14,33). Zacijelo je imao razloga što je njih izdvajao. U ova dva slučaja možemo naslućivati da ih je Isus pozvao na brdo preobraženja kako bi kasnije lakše shvatili smisao njegove muke.

Isus nije pao u zabludu da se sve može uvijek reći svima. Ono najvažnije razumjet će dobro samo onaj koji s tobom živi i koji te poznaje u dušu. zato se primjećuje razlika u Isusovom govoru mnoštvu i najbližim suradnicima. Očito je, dakle, da Isus nije smatrao dovoljnim da ide okolo i da propovijeda svima koji ga žele slušati. Za utemeljenje vjere trebalo je biti i odgojitelj, pratiti čovjeka na svim njegovim životnim putovima, biti s njime u radostima i nadama, žalostima i tjeskobama. I Crkva je u svom povijesnom hodu imala velike propovjednike, ali je uvijek imala i jezgre, zajedništvo života gdje se vjeru ne samo naviještalo nego živjelo i životom prenosilo. To su žarišta koja su Crkvu grijala, rasadišta iz kojih se Crkva širila, ali koji su je povezivali u jedno zajedništvo. Ondje gdje je nestajalo zajedništvo života, slabila je Crkva, pa makar ne znam kako kotirala teološka znanost. U počecima Crkve osjeća se jaka jezgra u kojoj vladaju gotovo obiteljski odnosi. Ne može se pouzdati i osloniti na širu zajednicu (državu); ona je sposobna živjeti i rasti bez potpore političkog sustava, pače i onda kada je on protiv nje. Nastaju župe (paroikia - tuđinci u društvu), biskupije, sve se povezuje zajedništvom vjere i svjedočanstva.

U naše vrijeme jako je važno da župe, biskupije i druga pastoralna središta ne budu tek činovnička i administrativna mjesta. Svaki čelnik treba stvarati oko sebe krug ljudi s kojima dijeli „teret dana i žegu“. Kada u tom smislu zažive jezgre naših župa, doći će do preporoda Crkve u Hrvata. Svi župljani neće nikada biti jednako blizu, ali treba biti jasno gdje je jezgra, gdje je središte, gdje je žarište. Često s osjećajem nelagode konstatiramo: Ima nas 90% u Hrvatskoj, a u državi se prihvaćaju nekršćanski zakoni, stvara nekršćanska praksa. Kršćana u prvim stoljećima bilo je relativno malo, ali su malo po malo mijenjali svijet jer su postojale jake kršćanske jezgre u kojima se zbivao unutarnji rast. Tada su mogli utjecati na promjenu života u društvu. Današnji svijet vjeruje da se prema boljemu ide mijenjanjem struktura, što je lažni izgovor za bijeg od unutarnje promjene. U strukturama se nameće lažna slika o vrijednosti pojedinca: kao da si vrjedniji što zauzimaš viši položaj, funkciju. Kako bi zadovoljili zahtjeve funkcije, ljudi često žrtvuju osobnost. Gleda se kako uspostaviti dobre odnose s funkcijama, već prema pozicijama, a zanemaruje se osobni odnos. Osobni odnos izgrađuje se i raste samo u zdravoj zajednici u kojoj se zbiva unutarnji rast. Izgrađivanje jakih kršćanskih jezgri treba biti prioritet za naviještanje i prenošenje vjere. Kako se ono kaže: Treba mijenjati srce, a ne odijelo.

4. Ostani povezan sa svojim izvorom i iskonom

Na treću korizmenu nedjelju evanđelje (Iv 2,13-25) nam govori kako je Isus istjerao trgovce iz hrama. Znakovito je da ga nikada nismo vidjeli tako odrješita i oštra kao u ovom slučaju. Isus je, naime, govorio i svjedočio da nas ovozemne stvari nikada tako ne povuku za sobom da se izgubi veza s „onim gore“, s Bogom. Taj prozor, dakle, prema gore treba biti uvijek otvoren, a kad tamo, došao je u hram gdje bi sve trebalo upućivati prema gore, a ono trgovci i tu zatvorili sve prozore prema gore i vuku svima pogled prema njihovim ponudama, njihovim zaradama.

Isus je stalno naglašavao svoju povezanost, oslonjenost na Oca. Sin ne može činiti ništa doli ono što čini Otac (usp. Iv 5,19). Gotovo na svakoj stranici evanđelja osjeti se ta njegova okomica, navezanost na ono što je „gore“. On je na tu dimenziju upozorio i Napasnika: „Gospodinu Bogu svome se klanjaj, i njemu jedinome služi“ (Mt 4,19), on ju je otvorio i trojici apostola u vrijeme preobraženja. Gore je domovina svih onih koji u njega povjeruju. „Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Iv 12,32). U molitvi je podizao oči prema gore ili prema nebu (usp. Iv 11,11; 17,1). Usmjerenost i oslonjenost na nebo, nisu mu smetale da bude potpuno s ljudima.

Apostoli i učenici, ni nakon što su primili Isusovu pouku i bili svjedoci njegova uskrsnuća, nisu mogli biti vjerni svjedoci i prenositi na druge bez pomoći odozgo. Tek kad je ta pomoć došla, nastala je Crkva. „Zaključismo Duh Sveti i mi“ (Dj 15,28). Duh usmjeruje Petra u hodu i činjenju (usp. Dj 11,12). Za uspješno djelovanje valjalo se obući snagom odozgo. Sv. Pavao pozva vjernike: „Za onim gore težite, ne za zemaljskim!“ (Kol 3,2).

Cijela liturgija Crkve, svojim riječima i pokretima, izražava njezinu oslonjenost na Boga. Bog sve i u svemu. Središnje okupljanje je u crkvi, koja je „Božja kuća“ u kojoj se odvijaju molitve i zahvaljivanja Bogu. Najljepše građevine su crkve. Kršćanski umjetnički stilovi, pogotovo gotički, izražavali su tu ljudsku upućenost na Boga. Razvilo se u Crkvi monaštvo koje je na razne načine izražavalo da je prava domovina čovjekova na nebesima.

U suvremenom sekulariziranom svijetu „gore i dolje“ ne mogu više imati ono značenje koje je davala slika svijeta u kojoj je Bog „stolovao nad oblacima“. Nad oblacima su sada avioni i sateliti, djela ljudskih ruku. Onaj tko je na tome ostao, osjetio je da je nebo prazno a svijet i pored toga funkcionira kao i prije, da on može postojati i bez njegovih stanovnika (Boga i anđela). Sekularnom društvu Bog je nepotreban. Nebo je prazno. Sve ti je na zemlji. Postoji i takva svijest i s njom se svakim danom suočavamo. Moralni zaključak takva stava je da nema razloga išta propustiti od ponuđenih radosti, jer se one nigdje drugdje ne mogu nadoknaditi. No, prava vjera nije ni ranije Boga tražila u određenim prostorima i mjestima. Nije potrebna stara kozmička podjela da bi se sačuvala vjera. Bog djeluje u dušama ljudi i u svijetu. S njime se susrećemo u molitvi i meditaciji, u sakramentima; posebno u euharistiji. Nebo je u duši kad se ondje susrećemo s Bogom, nebo je u zajednici koja se moli, koja svjedoči Božju ljubav prema čovjeku. Možemo reći da je i danas, kao i prije, potrebno i moguće naviještati Božju prisutnost. Otvarati prozore vječnosti. U Crkvi se umnažaju molitvene zajednice, širi se klanjanje. Liturgija je prišla narodu, a na vjerničkim zajednicama jest da kroz nju bude još bolje bogoslužje, da nam otvori „prozore“ prema Stvoritelju i Ocu. Nažalost, često se na liturgijskim slavljima događa neka vrsta trgovine kao i u jeruzalemskom hramu kada je Isus rastjerao trgovce. Prva pričest, krizma i vjenčanje toliko ističu pogled prema zemaljskome (odijelo, fotografiranje, gozbe, darovi) da je kroz tu maglu teško uočljiva sakramentalna milost - „ono gore“. Ako se takva praksa ne popravi, trebat će mnogo toga isprevrtati, makar se suvremeni trgovci ljutili kao što su se ljutili na Isusa. Potrebno je i nedjelju kao Dan Gospodnji sačuvati kao vrijeme posvećeno Gospodinu. Poznato je kako su je upravo trgovci ispunili svojim ponudama te skrenuli pogled naroda – i na taj dan – prema dolje.

Na početku svoje biskupske službe najavio sam da ću nastojati dobiti u biskupiju jednu zatvorenu redovničku zajednicu, koja upravo svojom zatvorenošću prema ponudama ovoga svijeta jasnije očituje otvorenost prema nebeskim dobrima. Nažalost, ta želja nije do danas ostvarena.

5. Budi vođa koji služi!

Na četvrtu korizmenu nedjelju i u prvom čitanju i u evanđelju spominje se Mojsije kao vođa naroda. Ne bi narod nikada stigao do slobode i obećane zemlje da nije imao pravoga vođu. On nije nekim pukim slučajem došao na to mjesto. Pokazao je da mu je stalo do naroda i da mu je spreman služiti. Takvoga je Bog izabrao. Mojsije je tako volio svoj narod da je Bogu ponudio svoj život, samo da narod poštedi i spasi. Nije prestao raditi za narod i onda kad je narod radio protiv njega. Nije potrebno imati idealističku sliku o narodu pa da ga voliš i da mu služiš. Prihvatio je i tu bol da mu nije bilo omogućeno uvesti narod u obećanu zemlju prema kojoj ga je 40 godina vodio. Mojsije je slika Krista koji vodi svoj narod u vječnu domovinu. Ni Božji narod ne bi mogao doći do svog cilja bez Krista vođe i glave. I nebeski Otac ga je proglasio ljubljenim Sinom koji zaslužuje da ga slušaju. On se rodio da bude učitelj i vođa. No, u svakom času on je svoje vodstvo koristio kako bi pomagao i služio drugima. To je na mnogo načina pokazao, a na Posljednjoj večeri i na simboličan način očitovao kada je apostolima oprao noge. Svoje vodstvo izrazio je slikom dobrog pastira koji je za svoje ovce spreman i poginuti. Nije najamnik koji gleda kako profitirati svojim položajem vođe, nego kako se tim položajem okoristiti da drugima uspješnije i bolje služi. S takvim vođom vjernik se ne treba strašiti ni pred svim otrovima života. Kao što je pogled na podignutu zmiju u pustinji spašavao Židove od ujeda otrovnice, tako će svaki vjernik koji s vjerom pogleda na Kristov križ (gdje je uništen najjači otrov: jedini pravednik na svijetu osuđen na najsramotniju smrt) biti oslobođen od svih otrova, od svakoga grijeha. To „uzdignuće“ vođe na križ prihvatio je zato što je to bilo spasonosno za ljude i „otrovno“ za grijeh koji ugrožava čovjeka.

Svojim načinom vršenja uloge vođe, Isus je pokazao kakav treba biti lik vođe u Crkvi i u Božjem narodu. Apostoli su se trsili nasljedovati svog Učitelja; poput Dobrog pastira i oni su svoj život izložili za one koje su vodili. Trpeći zbog vjere u Isusa, apostoli su držali da time pridonose spasenju svijeta. Većina čelnika prve Crkve završila je mučeničkom smrću. Nisu oni taj završetak smatrali kaznom nego povlasticom da i oni svoju ljubav prema vjernicima koje predvode zapečate na Kristov način. U vremenima kada su crkveni ljudi, pape, biskupi i svećenici, shvaćali svoju čelnu poziciju u Crkvi kao priliku da se u osobnom interesu vrši vlast nad drugima, tada je blijedjela snaga Kristova križa, nastalo je urušavanje uloge kršćanskog vođe. Zahvaljujemo Bogu što smo mi hrvatski kršćani imali u svojoj povijesti dosta takvih vođa koji su svojim životima stajali iza vjernika i naroda. Među njima se ističe svijetli lik kardinala Alojzija Stepinca koji je do kraja ostao vjeran Kristovom načinu vodstva. Proglasio ga je blaženim Ivan Pavao II., koji je doslovno umirao pred narodom kojeg je predvodio. Jednoga i drugoga naš je vjernički narod prepoznao kao svoje istinske duhovne vođe.

Iz svega rečenoga možemo spoznati kakav je lik pravoga vođe, u Crkvi i u narodu. Danas mnogi kažu da narodu nisu potrebni vođe. Jasno je da mu nisu potrebni onakvi kakve često dobije. Potreban je vođa na razini opće Crkve, na razini biskupije, na razini župe kao i na razini svake organizirane skupine. To isto vrijedi za državu i njezine ustanove. Osnovni je uvjet svuda – željeti dobro onima koje se predvodi. Ako toga nema, može biti ne znam takvih sposobnosti, nije u stanju biti istinski vođa. U svakom društvu, u Crkvi i državi, dakle, potrebni su ljudi koji su odgovorniji od drugih i koji po svojem položaju imaju i obveze i prava veća od drugih. Pravi vođa je svjestan da nije vrjedniji od drugih po tome što je na višem položaju, nego jedino po tome ako svoju službu vrši bolje od drugih. Za vođu nije dovoljno da je sposobniji i ambiciozniji od ostalih. To je dobro došlo samo ako voli one koje vodi i ako i svoje sposobnosti i svoje ambicije koristi za dobro naroda, pa i onda kada za svoj rad ne dobije ni zahvalnosti ni podrške, pače, kada svojim radom nailazi na protivštine u narodu kojem služi. Dakako, ni u jednom slučaju ne valja vršiti nasilje nad narodom. U novijoj povijesti ima slučajeva da su mnogi izgubili živote zato što se nisu slagali s određenom ideologijom ili određenim vođom. Mojsije, a još više Isus Krist, uzori su i primjeri svakome tko je na vodstvenom položaju. Pravi vođa želi da ga narod sluša, da narodu bude dobro i da narod bude dobar. Lošemu vođi važno je da ga narod samo sluša, dobrome vođi je važno da i narodu bude dobro, a najboljemu je vođi uz to važno da narod bude dobar (u moralnom smislu). Nekome je glavno da sačuva vlast i proglašava to kao dobro za državu i narod. No uvijek je loše kada se u obrani vlasti i države stavi po strani narod i njegovo dobro, materijalno i moralno.

6. Uči se umirati!

Peta korizmena nedjelja stavlja pred nas prispodobu o pšeničnom zrnu (Iv 12,20-33) koje umirući donosi obilan rod. Zacijelo je Isus htio ljude poučiti da se ne boje prirodnog tijeka ljudskog života: čovjek se rađa, raste i umire. Nema sumnje da je život vrijednost koja se pojavljuje rađanjem, ali iz toga nije jasno je li umiranje kraj življenja u svakom smislu ili samo kraj jednoga načina življenja. Odgovor na to pitanje od presudne je važnosti za pojedinca i za čovječanstvo. Isusov odgovor tu je jasan. On nije tek teoretski odgovorio na pitanje, nego je to pokazao na svojem tijelu - pokazao se braći nakon smrti. Cijeli njegov životni put, kako se odnosio prema Bogu, prema čovjeku; kako se vladao u pojedinim prili-kama i pred pojedinim slučajevima, otkriva nam da je život vrijedan u svim svojim dionicama. Ujedno je time dao jasnu poruku kako mnogo toga trebaju mijenjati u procjeni života i njegovih vrijednosti. Ljudi su skloni misliti da se vrijednost života povećava kada raste snaga, znanje, prisutnost u društvu, a da se smanjuje kada sve to slabi. Prema tom načinu mišljenja - umiranje je uvijek gubitničko. To su sklonosti koje svako ozbiljnije razmišljanje opovrgava, jer je u svim narodima prisutno pošto-vanje i prema starijim osobama i prema onima koji su već umrli, pa makar ti narodi ne imali čvrsto uvjerenje u postojanje života nakon smrti. Naročito je život pokojnika poštivan ukoliko je bio ispunjen dobrim djelima, koja su tim vrjednija ako su učinjene uz poteškoće i nevolje s kojima se pokojnik za života hrabro nosio. Ipak, spomenute sklonosti o umiranju kao gubljenju života zamagljuju taj pogled u drugi svijet, a u praksi se i mnogi religiozni ljudi vladaju kao da taj svijet i ne postoji. Činjenica je također da povodom smrti voljenih osoba dolazi do izražaja žalost onih koji ostaju, dijelom stoga što su lišeni pomoći koja im je od te osobe dolazila, a dijelom i stoga što misle da ta osoba više ne uživa blagodati života.

Ovozemni život nije samo vrijedan u sebi po onome što smo u njemu proživjeli, nego i zato što je on put u vječni, mnogo vrjedniji život. Krist je naviještao svijet mnogo uzvišeniji od postojećega, pa je ovaj život samo priprema za onaj drugi - vječni. Za taj svijet nas ne osposobljuje ni snaga, ni znanje, ni položaj u društvu, nego vjera, ufanje i ljubav. Svaki novi korak koji je s tim osjećajima učinjen, u nasljedovanju Isusa Krista, nova je vrijednost. Nije u tom svijetu potrebno proživjeti progone, mučenja, bolesti, siromaštva i sl. pa da bi se ispunilo Božje očekivanje. Jednostavna svakodnevnica uključuje se također u nasljedovanje Krista ukoliko je prožeta vjerom i ljubavlju. U tom smislu vrijednosti se množe dužinom puta. Presudni trenutak je onaj kada se čovjek nađe na prijelazu iz ovozemnoga u vječni života. Na pitanje što nam je u onom svijetu pripremljeno nakon ovozemnoga puta, sv. Pavao odgovara: „Što oko ne vidje i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9). I tu je vidljivo po čemu se vrjednuje život na tom prijelazu.

Kada se shvati Isusov govor o Bogu, o pravedničkim nagradama koje će stostruko premašiti uloženo, o blaženstvima koja će pravednici uživati, razumljiv nam je Pavlov zaključak da mu je „umrijeti dobitak“ (Fil 1,21). U tom smislu shvaćamo i Isusovu prispodobu o zrnu pšenice koje umirući dobiva (Iv 12,24-25). Znademo da zrno posijano u zemlju umire ali pokreće novi život. Da nema toga umiranja, nestalo bi zrnja. I tu je umiranje dobitak, ali, dakako, ne u smislu dobitka o kojem govori sv. Pavao. Tu je riječ o prirodnom tijeku stvari. Isus je to upotrijebio kao sliku za bogatstvo čovječjega života nakon umiranja. Nije htio reći da se i čovječji život obnavlja u prvotnom obliku kao i život zrna pšenice. U drugom svijetu ostaje isti čovjek, ali je život drugačiji. To je onaj život koji je u uskrslom Kristu, život koji ne podliježe zakonu umiranja, koji je izišao iz zakonitosti svega što je vremenito i ulazi u područje zakonitosti vječnoga - u Boga. U tom smislu umiranje čovjeka vodi prema deseterostrukom, četrdeseterostrukom i stostrukom urodu.

Ići prema smrti, za kršćanina znači ići prema vratima vječnosti. Ne treba na tom putu činiti neka izvanredna djela nego jednostavno ići s vjerom da je ta vrata Krist i za nas otvorio. Zaslužniji je onaj koji je na tom putu trebao svladati veće poteškoće. Najveći su oni koji su u tom vjerničkom hodu morali pretrpjeti mučeništvo radi vjernosti Kristu i Bogu. U svakom slučaju, tko ispravno shvati ovozemni život, shvatit će i vrijednost umiranja.

7. Biti hrana drugima

Zadnji tjedan prije Uskrsa zove se Veliki tjedan jer se u njemu spominjemo najvećih događaja koji su se odigrali za čovjeka od početka svijeta. Većih neće biti sve do njegovog kraja. U tom Tjednu na poseban način se naviješta smrt Kristova i proslavlja, na kraju, njegovo uskrsnuće. Za Kristovu smrt je znakovito da ona nije stigla prirodnim tijekom života: organizam se istrošio i nastupila je smrt. Ovdje je bolje reći da je zrno samlje-veno, a ne da je bačeno u brazdu. Ta slika o samljevenom zrnu je prikladnija za ono što je Krist učinio jer se od samljevenog zrnja dobiva brašno i mijesi kruh. A Isus je upravo slikom kruha zorno pokazao svoju ulogu u spasenju kada je uzeo kruh i rekao: Ovo je tijelo moje! On je hrana drugima i onaj tko jede njegovo tijelo ima život u sebi. I Sv. Ignacije Antiohijski je za sebe govorio da je zrno koje će biti samljeveno, da bi tako prorekao svoju mučeničku smrt.

Teolozi govore o Kristovoj pro-egzistenciji, tj. da je njegovo bivstvovanje bilo u cijelosti usmjereno na dobro drugima. On je svim svojim bićem bio za narod: svojim vremenom, svojim fizičkim snagama, svojim znanjem i ostalim kvalitetama. On je za narod bio i onda kada se narod slagao i kad se nije s njime slagao; onda kada mu je pljeskao i kada mu je prijetio; i onda kada ga je slušao i kada je začepio uši. On je jednostavno svakog čovjeka volio, želio mu dobro, bio mu spreman pomoći. A tako i cijelom narodu. Poput kruha koji se uzima i blaguje. On je jednostavno narod uvijek volio i bilo mu je uvijek žao kada mu se dogodila kakva nevolja i šteta. Zato je i rekao: „Žao mi je naroda“ (Mt 6, 34). Nije bio ravnodušan na to kako je narodu. „Radi nas i radi našega spasenja sišao je s nebesa“, kako molimo u Nicejsko-carigradskom vjerovanju. Posebno valja istaknuti njegovu usmjerenost prema malenima i potrebitima. Zašto je Isusu žao naroda? Vidio je u narodu mnogo dobrote. Bilo je i u njegovo vrijeme samozatajnih ljudi koji su se već time osjećali nagrađenim što su učinili drugome neko dobro, koji su se prema svojoj okolini uvijek osjećali dužnicima, koji su se radovali s radosnima a tugovali sa žalosnima, koji su lako umirali kada su osjetili da su mlađima dali što su trebali i mogli dati i da im više nisu potrebni. To je narod koji se raduje svakom novom jutru, zahvaljuje Bogu i ljudima na svakom daru i izrazu dobrote. Vidio je Isus da taj narod u svojoj dobroti nema potrebne podrške i ohrabrenja i zato mu je bilo žao toga naroda.

No taj narod dolazi pod udar sebičnjaka koji ga upotrebljavaju. Oni će svoj odnos prema narodu graditi na narodu „osposobljenom“ da njima služi. Mnogo mu obećavaju bez nakane da to ispune. Oni narod „naštimavaju“ tako da im bolje plješće. Ne zanima ih što narodu treba, nego kako narod upotrijebiti, svesti ga na masu i materijal za svoje konstrukcije. To je ona struja koja se provlači kroz čovječanstvo od onoga časa kada je Napasnik prvom čovjeku obećao da će biti kao Bog, a nije mu to ni želio ni mogao osigurati. Taj soj i danas među nama djeluje i neprestano ugrožava narod; uvijek žele da govori samo „naštimani“ ili „raštimani“ narod, a nipošto da bi progovorila ona duša naroda koju je Isus osjetio. Vidio je Isus kako narod pada pod opasne utjecaje: Isus je, bez sumnje znao i osobinu naroda da se na njega može utjecati, praviti od njega sebi prijatelja i drugome neprijatelja. Možeš ga navesti da dade svoj glas za onoga kojemu nije stalo do njega, koji ga je ubrzo spreman prodati. Kada je Isus svečano ulazio u Jeruzalem, narod mu je klicao kao kralju. Nakon toga nametnuli su mu se drugi svojim mišljenjima i svojom „istinom“. Dogodilo se da je taj isti narod vikao pred stranim vlastodršcem za Isusa: „Propni ga, propni!“ Spreman je dati svoj glas onome kojemu nije stalo do njega, pače i onome koji radi protiv njega.

Narod se može voditi i zavoditi. Onaj koji narod voli, taj će pomagati razvoj njegovih dobrih sklonosti. Tko ga ne voli, taj će gledati što je dobro za njega, ne za narod. Ako treba narod zavarati, razvijat će u njemu i loše sklonosti. Ne progovara tada duša naroda, nego njegove loše osobine. Narod je kao stado bez pastira. Isus mu želi dobro. No, vidio je da u narodu ima dobrih i loših sklonosti. Pravi pastir (vođa) znat će zalijevati da raste ono plemenito, usmjeravati prema boljitku naroda, a ne će imati na umu prije svega kako na narodu zaraditi, kako ga za sebe korisno upotrijebiti. Narod treba poučiti da vidi što je za njegovo dobro. Narod se može ispravno voditi, ali i zavoditi tako da on sam ne zna što je za njega dobro. O, kad bi ti znao što je za tvoj spas… - plakao je Isus nad Jeruzalemom. Taj i takav narod Isus je volio. I danas ga voli i želi mu biti hrana. Svaki pastoralni djelatnik imat će mnogo uspjeha u prenošenju vjere, u župnoj katehezi, ukoliko bude sav na raspolaganju narodu, kao hrana koja je na raspolaganju ljudima.

Zaključak

Zadatak je današnjeg naraštaja da prenese na onaj idući najdragocjeniji dar koji smo primili – vjeru u Isusa Krista. Na to sve vjernike poziva i papa Benedikt XVI. proglašenjem tekuće pastoralne godine Godinom vjere. U našoj Biskupiji imamo u tome dodatni poticaj u Godini župne kateheze. Ono što Crkva uči da treba vjerovati nije ugroženo, jer će to sačuvati knjige. One su poput skladišta koje je korisno onoliko koliko se stvari iz njega stavljaju u opticaj. Npr. skladište bicikala korisno je samo koliko se tih bicikala stavi u uporabu. U knjigama je zabilježeno i mnogo toga što više ne živi. Možemo u knjigama naći kako je određena religija bila proširena u nekom kraju i narodu, ali danas o tome nema traga u životu nekog naroda. Crkva treba prenositi vjeru koja se živi, koja prožima i osmišljava živote ljudi. Način na koji se vjera naviješta i kako se ona živi najbolje upoznajemo iz života Isusa Krista i njegove Crkve. Korizma je jâkō liturgijsko vrijeme koje vjernika vodi od istine što je čovjek po sebi (pepelnica) do istine što je po Bogu (Uskrs). Na tom putu imamo dosta putokaza kojima nas Bog i Crkva usmjeruju. Među njima ovdje je izdvojeno sedam.

1. Pepelnica: Čovjek je Božje stvorenje, što znači da nema izvor svoga postojanja u sebi, nego u Bogu. Po sebi bi bio prah i pepeo, što izražavaju obredi Pepelnice.

2. Stalna je napast „biti kao Bog“, kad ne trebaš za ono što jesi i za ono što imaš nikome zahvaljivati i nikome odgovarati za svoje čine. Isus je Napasnika otjerao. Bogu se treba klanjati (zahvaljivati) i njemu služiti svojim djelima.

3. Isus je u svom naviještanju jasno isticao tu okomicu, podizao oči prema nebu, molio, zahvaljivao i u svome odlučivanju uvijek računao s Očevom voljom. Imamo pravo služiti se zemaljskim dobrima, ali ne zaboraviti da je to dar „odozgora“ i da je u Bogu naša vječna domovina. Vertikalu bi svakako trebalo ojačati redovništvo.

4. Vjera nije poklad znanja nego život u zajedništvu po vjeri. Isus nije imao svoju obiteljsku zajednicu, ali je stvorio uži krug ljudi oko sebe (jezgru) u kojem je ostvarivao ono što je mislio i govorio. Kod njega su misao, riječ i djelo uvijek bili usklađeni. Za uspješno naviještanje vjere potrebne su u svakoj zajednici osvjedočene jezgre iz kojih se vjera širi u šire krugove.

5. U svakoj zajednici potreban je vođa koji svojim vodstvom služi rastu pojedinca i zajednice te kojemu ostali članovi duguju odanost. Isus je pokazao na koji način se vodstvo odvija i koje osobine vođa treba imati. Lažna je parola da čovjeka treba prepustiti njemu samome.

6. Isus nije uklonio smrt, ali je od nje napravio vrata koja vode u vječnost. Taj put nije on tek tumačio; on se dogodio u njegovom tijelu. Time je dao odgovor na ključno ljudsko pitanje o smislu života.

7. Isus je svim svojim bićem volio svakoga čovjeka i cijeloga sebe uložio za njegovo spasenje. Tu ljubav učinio je vidljivom u euharistiji - kruhom koji se jede i vinom koje se pije. Postao je hrana i piće onih koji vjeruju u nj.

Svaki navjestitelj vjere treba razinu svoga nasljedovanja Isusa Krista što više približiti razini njegova darivanja ljudima. Način kako je Isus navijestio vjeru u Boga i spasenje čovjeka trajni je putokaz za uspješno prenošenje vjere i u današnjem svijetu.

Radosne vazmene blagdane želi vam vaš

Biskup:

† Mile Bogović

Nova stranica župa KOMPOLJE, BRLOG i VRATNIK - na FACEBOOK profilu

Ova mrežna stranica (portal), nakon odlaska bivšega župnika don Anđelka Kaćunka na novu službu u Gospiću, više ne objavljuje sadržaje iz župa u naslovu. Nova...   >>>

KOMPOLJSKI "ZBOR" - SLAVLJE 'LETNJE STIPANJE': subota 21.8.!

Svečano koncelebrirano misno slavlje u 11,00 s. u zajedništvu sa svećenicima Otočkoga dekanata predvodi župnik (u odlasku) don Anđelko. Pjevanje vodi župni...   >>>

'Elizabeta' u Brlogu – radostno trostruko slavlje

Proslava blagdana Marijina pohoda Elizabeti, zaštitnice župe Brlog, 29. svibnja, i ove je godine bila svedena samo na liturgijsko slavlje – nametnute 'mjere'...   >>>

Šokantne izjave - poziv na raspravu u Crkvi i društvu

Medicinska aktivistica Vera Sharav - Židovka koja je preživjela holokaust - ukazuje na sličnosti između nacističkog režima i onoga što se događa danas* (u...   >>>

Jedinstveno svečano slavlje sakramenata kršćanske inicijacije

U redovitim okolnostima života naših manjih župnih zajednica krštenje djece, premda nije čest događaj, smatra se nečim uobičajenim. Nasuprot tome, pristup...   >>>

Kompolje (župna crkva)

Sveta misa:
nedjeljom u 10,00 sati; radnim danom u 18,00 sati (u zimskom razdoblju) odnosno u 19,00 ili u 19,30 s. (u ljetnom razdoblju)

Pobožnost Srcu Isusovu:
devet prvih petaka (od listopada do lipnja) – sveta misa navečer, potom klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu

Pobožnost Majci Božjoj:
u svibnju i listopadu krunica u 19,00 sati i potom sv. misa

Brlog

Sveta misa:
župna crkva: u drugu i posljednju nedjelju u mjesecu u 15,00 sati
Dom za odrasle "Bistričak": po dogovoru (o većim blagdanima)

Vratnik

Sveta misa:
župna crkva: nedjeljom u 12,00 sati
Crni Kal: prva nedjelja u mjesecu u 15,00 sati

Kad ce opet blog?...   >>>

Sveti Otac Benedikt XVI bio je osam godina na čelu Katoličke crkve. Prvi je Papa u posljednjih sedam stoljeća koji je odlučio...   >>>

13. veljače 2013. na Čistu Srijedu ili Pepelnicu, početku korizmenog vremena sahranjen je vlč. Mile Ivančić. Mučenik i okrutna...   >>>