Sveti Fabijan i Sebastijan - lekcija današnjim kršćanima

PROPOVIJED BISKUPA ZDENKA NA SLAVLJU U OTOČCU, 20.1.2018.

Crkva danas slavi zajedno dvojicu mučenika iz prvih stoljeća kršćanstva: Svetoga Fabijana i Sv. Sebastijana. Crkva ih slavi zajedno, iako se njih dvojica nisu niti poznavali, jer je Sveti Fabijan mučen i umro prije nego se Sveti Sebastijan rodio. No, prvi kršćani su ih povezali u štovanju pa ih je onda i Crkva u svome kalendaru stavila na isti dan.

Sveti Fabijan bio je poganin pa se obratio na kršćanstvo, a zatim postao 20. papa nakon Sv. Petra. Prema predaji on je uhvaćen i zatvoren i tako ostavljen da umre bez hrane i vode. Bilo mu je ponuđeno da se odrekne Isusa, ali on je to glatko odbio. To je bilo za cara Decija oko 250 god.
Sveti Sebastijan je rođen oko 256. Pretpostavlja se da je od djetinjstva bio kršćanin. Studirao je u Milanu, a potom završio u vojnoj službi, u kojoj je napredovao do višeg časnika, da bi ga onda car Dioklecijan postavio na čelo svoje dvorske garde, čije je zadatak bio čuvati cara. Kada je Dioklecijan započeo progon kršćana, Sebastijan ih je diskretno spašavao jer je bio na položaju da je to mogao. Međutim brzo je otkriven. Dioklecijan, razočaran što je njegov visoki časnik kršćanin, predaje ga sucima na mučenje, a oni ga prema predaji vežu golog za jedno stablo, a onda ga, zabavljajući se, gađaju strelicama i tako usmrćuju.

Crkva je u prvim stoljećima imala mnoštvo mučenika. Dokumenti iz toga vrjemena, od nekršćanskih autora (Tacit, Plinije Mlađi, Svetonije) govore o velikom broju ubijenih kršćana. Oni ne mogu razumjeti da ti ljudi (kršćani) prihvaćaju smrt, i to mučeničku, ne želeći se odreći Isusa. Kada su kršćanima tog vrjemena, u zamjenu za smrt i mučeništvo, nudili da odaju štovanje poganskim rimskim božanstvima, svaki bi od njih odgovorio manje-više isto: "To ne mogu jer ja sam kršćanin!". To "ja sam kršćanin", za prve kršćane je bilo i ime i prezime, i državljanstvo i obiteljska pripadnost. "Ja sam kršćanin", to je bio identitet Isusova učenika i tako su se predstavljali pred sudcima i mučiteljima. Ti kršćani, nalazeći se pred sigurnom smrću zbog Krista, nemaju više drugog imena, osim "ja sam kršćanin". To je ime iznad svake geografske, kulturne ili socijalne pripadnosti.

Kršćani su bili progonjeni samo zato što su kršćani. Malo nakon Isusove smrti, oko 35. godine, kako nalazimo u nekim predajama (Sveti Justin i Tertulijan, crkveni apologeti iz II st.), Poncije Pilat piše caru Tiberiju da i Isusa uvrsti među bogove, jer je vjerojatno i sam bio svjedokom čuda koja su se događala po Isusovu imenu. (U tradiciji Kopta zato se Poncije Pilat smatra obraćenikom i mučenikom, a etiopski kršćani ga ubrajaju među svetce). Car Tiberije je sklon tome i traži od rimskog Senata da se Isusu dade priznanje božanstva, ali Senat odbija i izjavljuje da kršćanstvo nije dopušteno - "non licet esse christianos". Poruka je: kršćanstvo ne smije postojati, jer se boje da bi to razljutilo rimska božanstva koja bi se onda mogla okrenuti protiv Rima.
Poslije će se ta presuda samo potvrđivati. Kad god bi se Rimskom carstvu dogodila kakva nedaća, krivica bi bila bačena na kršćane. Oni su bili krivi jer su se zbog njih rimski bogovi rasrdili pa kažnjavaju carstvo.

Kršćanski pisac Tertulijan iz druge polovice II st. piše: "Ako bi se Tiber izlio ili Nil poplavio, ako bi nebo uskratilo kišu ili se dogodio potres, ako bi zavladala glad ili nadošla kuga, odmah se čuje sa svih strana: Krivi su kršćani."
Svi ti tužitelji nisu uopće upoznati sa sadržajima kršćanske vjere, nego su je osuđivali samo na temelju nekih priča koje su čuli. Tako se šire tračevi da je euharistijska žrtva koju kršćani slave neko žrtvovanje djece koja se ubijaju i prikazuju Kristu koga kršćani nazivaju svojim Bogom. Optužuje ih se da nisu moralni nego čine incest jer su čuli da se kršćani nazivaju braćom i sestrama, a međusobno se žene i udaju. Oni misle da se zbilja međusobno žene braća i sestre po krvi. Na mučenike gledaju samo kao neke fanatike, kojima su isprani mozgovi, i nametnuto im je da moraju dopustiti da budu ubijeni.
Zbog toga su poganski autoriteti kršćansku vjeru nazivali pogrdnim imenima, kao "vjera tame i neprijateljica svjetla", "pogibeljna vjera" (Tacit), "pokvarena vjera" (Plinije), "zlokobna vjera" (Svetonije). Kršćani se brane od tih napada i pozivaju vlasti da prije osuda upoznaju sadržaje kršćanske vjere, da upoznaju kako je lažno sve ono zašto se kršćane optužuje i muči.

Iz tog vrjemena ima mnogo spisa kršćanskih apologeta koji iznose bit kršćanske vjere i kršćanskog učenja. Kršćani se pozivaju na rimsko pravo, tj. da ih se ne osuđuje prije nego se nešto dokaže. Pozivaju vlasti da se direktno upoznaju s kršćanskim životom i kršćanskim naukom pa će se uvjeriti da su kršćani podložni caru, da poštuju vlast, da su pošteni građani, da su moralni u javnom i privatnom životu.
Kršćanski pisac iz tog vrjemena obraća se rimskim vlastima i sudcima ovim riječima: "Svakim danom sudite tolike zatvorenike i toliko ih je osuđeno na smrt zbog ubojstava ili kriminala. Recite mi kada ste to osudili nekog kršćanina kao ubojicu ili kao džeparoša ili kao razbojnika ili kao kradljivca u toplicama. Nitko od takvih nije bio kršćanin. A ako je slučajno bio netko takav mi ga samim tim ne priznajemo kršćaninom."

Kršćanski moral je bio iznimno strog. Kamo sreće da i danas možemo ustvrditi nešto takvo, tj. da nema kršćana među kradljivcima, među razbojnicima, među korumpiranima i sl. U prvoj Crkvi nemoralnog kršćanina zajednica vjernika više nije priznavala kršćaninom. Autentičan život kršćana bio je silna snaga koja je privlačila druge. Sveti Justin, mučenik iz II st. koji se prije bavio filozofijom proučavajući Platona, piše ovako: "Čuo za optužbe prema kršćanima, ali kada sam ih vidio neustrašive u mučeništvu i u smrti, tada sam shvatio da je nemoguće da bi to mogli biti loši ljudi koji bi činili određene razvratnosti." Kada ih je taj filozof iz bližega upoznao i sam je postao kršćanin i poslije mučenik.

Progonitelji kršćana se nisu mogli načuditi kako se kršćani ne daju ničim zastrašiti, niti najgroznijim mučenjima, i da se usprkos tome njihov broj stalno povećava. Sam kršćanski život i način na koji su podnosili muke izazivali su zbunjenost mučitelja.
Kršćanski pisac Tertulijan će poručiti rimskoj vlasti da je kršćanska krv sjeme novih kršćana. A onda će dodati: "Nikakve koristi od sve vaše okrutnosti: to je samo privlačna snaga koja druge vuče k našoj vjeri. Što nas više kosite, mi postajemo brojniji!" Kršćanstvo je raslo na temeljima mučeništva.
Nepoznati autor iz II. stoljeća piše: "Ne vidiš li da kršćane bacaju zvijerima vjerujući da će se iz straha odreći Krista, ali ih na taj način ne pobjeđuju. Zar ne vidiš da što ih više osuđuju na smrt, oni postaju brojniji! Jasno je: ovo nije djelo čovjeka nego djelo Božje moći i to je dokaz Njegove prisutnosti u Crkvi."
Kršćani su zbog toga počeli uzimati relikvije mučenika i ugrađivali ih u temelje crkava koje su gradili, ili u oltare na kojima je služena sveta Misa. Na taj način se i simbolično svjedočilo da se crkva gradi na temelju mučeništva.

Mučenici nisu bili fanatici, nego ljudi duboke vjere i dubokog iskustva Boga. Tu je izvor njihove vjernosti, neustrašivosti i snage. To je ono što njihovi mučitelji nisu mogli razumjeti te su se čudili kako se kršćani ništa ne boje ni mučenja ni smrti. Jako iskustvo Boga - oslobađa straha. Ljudi duboke vjere znaju da Bogu nije ništa nemoguće, i da je s Bogom sve moguće.

Draga braćo i sestre! Crkva i danas živi od mučenika našega vrjemena. Ne samo od mučenika krvlju, nego i mučenika služenja i ljubavi. Hvala Bogu da takvih mučenika ima i danas. To su osobe koje se žrtvuju za druge, za svoje obitelji, i to čine sa strpljivošću i ljubavlju. To su osobe koje puno trpe, ali ne psuju niti proklinju, svoju patnju prikazuju Bogu u šutnji i strpljivosti.
Sveti Ivan Pavao II. u svome Apostolskom pismu upućenu cijeloj Crkvi na ulasku u Treće tisućljeće, među ostalom piše: "Crkva je u svojim mučenicima uvijek otkrivala sjeme života. 'Krv mučenika je sjeme kršćana': taj slavni zakon koji je izrekao Tertulijan pokazuje se uvijek istinitim na ispitu povijesti. Neće li biti tako također za stoljeće i za tisućljeće koje započinjemo? Možda smo bili previše naviknuti misliti na mučenike u pomalo dalekim pojmovima, gotovo kao da se radi o kategoriji prošlosti, povezanoj osobito s prvim stoljećima kršćanskog doba. Jubilejski spomen otvorio je iznenađujuće prizorište pokazujući naše vrijeme izrazito bogato svjedocima koji su na ovaj ili onaj način znali živjeti evanđelje u prilikama neprijateljstva i progona, često do pružanja najuzvišenijeg dokaza krvlju."

Ne smijemo se iznenaditi što i danas, u mnogim dijelovima svijeta, ne isključujući i našu domovinu, ima dosta onih kojima su vjernici za sve krivi. Takvi bi danas vrlo rado podržali presudu Rimskog Senata iz 35. god. I. stoljeća gdje je napisano: "Non licest esse christianos" - "kršćanska vjera nije dopuštena".
Crkva i danas ima ne mali broj mučenika, a u mnogim sredinama i mučenika krvlju. U našoj domovini vrijeme nakon II. svjetskog rata je obilježeno mnogim svjedočanstvima mučeništva. Blaženi Alojzije Stepinac, Bl. Miroslav Bulešić, časne sestre Drinske mučenice, samo su neki koje je Crkva uzdigla na oltar.

Danas doduše nema sličnih opasnosti za mučeništvo krvlju kao što je bilo za komunizma, ali drugih vrsta mučeništva itekako ima. Toliki kršćani danas imaju iskustvo najrazličitijih poniženja, omalovažavanja, ismijavanja i uvrjeda za svoju kršćansku autentičnost. Ono što je važno, kako će reći apostol Petar, da nitko od kršćana ne trpi zbog toga što je lopov, ubojica, prevarant ili razvratnik. Trpjeti zbog vjernosti Isusu pripada blaženstvu. Kako su nam danas dragocjeni i ovi mučenici služenja, ljubavi i autentična života!

Kršćana danas neće biti brojčano manje zato što nas progone, ponižavaju ili ismijavaju, nego će nas biti manje ako ne budemo živjeli autentično kršćanstvo, ako ne budemo dosljedni u svojoj vjeri, ako ne budemo živjeli vjernost evanđelju.

Zaštitnici ove prelijepe Gacke doline su dvojica mučenika. Oni su vaši zagovornici. I ova Gacka dolina je imala kroz povijest dosta svojih mučenika. Njihovo mučeništvo nije bilo uzaludno, donijelo je puno blagoslova generacijama poslije njih, jer mučeništvo je istinsko sjeme svega dobrog i plemenitog.
Sigurni smo međutim da i danas na ovim prostorima ima podosta njihovih nasljedovatelja: mučenika ljubavlju i služenjem. Zahvalni smo Bogu za njih, i molimo ga da takvih u ovoj dolini ne ponestane nikada. Vjera se onda ovdje neće nikada ugasiti, niti Božja prisutnost nestati. Tako neka bude. Amen.

Utorak, 23. Siječanj 2018.

Nova stranica župa KOMPOLJE, BRLOG i VRATNIK - na FACEBOOK profilu

Ova mrežna stranica (portal), nakon odlaska bivšega župnika don Anđelka Kaćunka na novu službu u Gospiću, više ne objavljuje sadržaje iz župa u naslovu. Nova...   >>>

KOMPOLJSKI "ZBOR" - SLAVLJE 'LETNJE STIPANJE': subota 21.8.!

Svečano koncelebrirano misno slavlje u 11,00 s. u zajedništvu sa svećenicima Otočkoga dekanata predvodi župnik (u odlasku) don Anđelko. Pjevanje vodi župni...   >>>

'Elizabeta' u Brlogu – radostno trostruko slavlje

Proslava blagdana Marijina pohoda Elizabeti, zaštitnice župe Brlog, 29. svibnja, i ove je godine bila svedena samo na liturgijsko slavlje – nametnute 'mjere'...   >>>

Šokantne izjave - poziv na raspravu u Crkvi i društvu

Medicinska aktivistica Vera Sharav - Židovka koja je preživjela holokaust - ukazuje na sličnosti između nacističkog režima i onoga što se događa danas* (u...   >>>

Jedinstveno svečano slavlje sakramenata kršćanske inicijacije

U redovitim okolnostima života naših manjih župnih zajednica krštenje djece, premda nije čest događaj, smatra se nečim uobičajenim. Nasuprot tome, pristup...   >>>

Kompolje (župna crkva)

Sveta misa:
nedjeljom u 10,00 sati; radnim danom u 18,00 sati (u zimskom razdoblju) odnosno u 19,00 ili u 19,30 s. (u ljetnom razdoblju)

Pobožnost Srcu Isusovu:
devet prvih petaka (od listopada do lipnja) – sveta misa navečer, potom klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu

Pobožnost Majci Božjoj:
u svibnju i listopadu krunica u 19,00 sati i potom sv. misa

Brlog

Sveta misa:
župna crkva: u drugu i posljednju nedjelju u mjesecu u 15,00 sati
Dom za odrasle "Bistričak": po dogovoru (o većim blagdanima)

Vratnik

Sveta misa:
župna crkva: nedjeljom u 12,00 sati
Crni Kal: prva nedjelja u mjesecu u 15,00 sati

Kad ce opet blog?...   >>>

Sveti Otac Benedikt XVI bio je osam godina na čelu Katoličke crkve. Prvi je Papa u posljednjih sedam stoljeća koji je odlučio...   >>>

13. veljače 2013. na Čistu Srijedu ili Pepelnicu, početku korizmenog vremena sahranjen je vlč. Mile Ivančić. Mučenik i okrutna...   >>>