Kako živi 12 članova obitelji Matoković

UZ MAJČIN DAN:
"BITI OTVOREN ŽIVOTU TO JE DIVAN DAR"

U povodu Majčina dana, koji se slavni na drugu svibanjsku nedjelju, predstavljamo dvanaesteročlanu obitelj Matoković koja živi na području župe sv. Jeronima u Zagrebu. Visokoškolovani supružnici Andrea, učiteljica, i Robert, inženjer elektrotehnike, s devetero djece žive u jednom od ljepših zagrebačkih kvartova na Bukovcu.

Majka Andrea, koja se ovih dana sprema ponovno u rodilište, rođena je 1971. uz Bodensko jezero na austrijskoj strani. »Kad sam trebala krenuti u školu 1978, vratili su se roditelji u Zagreb jer nisu željeli da odrastam u tuđini«, svjedoči smatrajući to dobrim potezom. »Odrasla sam na Trešnjevci, zapravo na Rudešu. Udala sam se 1992. i stanovito vrijeme živjela sam na Rudešu. Završila sam razrednu nastavu na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu. Upravo ta 1992. bila je neka posebna godina, priznata je samostalnost Hrvatske, završila sam studij, suprug je također diplomirao, dijete nam se rodilo.« Određeno vrijeme supružnici Matoković svirali su kod franjevaca na Kaptolu, a onda nakon vjenčanja i rađanja djece obveze su se povećale pa su otišli drugim putem.

Predstavljajući djecu, ponosna majka Andrea kaže: »Najstariji Trpimir ima 20 godina i student je medicine, Rebeka ima 18 godina i maturantica je u gimnaziji, dok je Domagoj sa 17 godina u trećem razredu gimnazije. Tomislav, koji ima 16 godina, pohađa prvi razred gimnazije. Višeslav je u šestom razredu, dok je ministrant i ovogodišnji prvopričesnik Zvonimir u trećem razredu osnovne škole. Ruta je u prvom razredu, a zasada najmlađe: Rahela ima pet i Sara tri godine.« Majka Andrea ističe da ih je zajednički fotografirala da bi uza se imala fotografiju dok bude od njih odvojena u rodilištu.

Žene iz straha ne prihvaćaju život

Govoreći o otvorenosti životu i promišljanju prije udaje, majka Andrea kaže: »Moje životno iskustvo je bilo drugačije, jer moji životni snovi nisu bili udaja, niti brak. Željela sam živjeti sama i smatrala sam se u svojoj oholosti pametna i da me nitko ne može ponižavati. Imala sam feministička stajališta u to vrijeme. No, na Neokatekumenskom putu otkrila sam: kad Bog ljubi grešnike može promijeniti život u sasvim drugom pravcu. Druga je stvar prepoznajemo li to. Biti otvoren životu, to je divan dar. Danas je žena opterećena strahom. Ne postoji žena koja voli abortirati. Čini to iz straha za budućnost, za komociju, zbog neimaštine. Iskusila sam: ako prihvaćam križ, život mi se umnožava. To je život koji obiluje, koji se razlijeva, koji daje radost. Vjernik ne smije imati straha. Ne idem sa strahom i s nekakvim razmišljanjima da će biti loše. Bogu ništa nije izmaklo ispod kontrole.

Prije godinu i pol, zapravo 2011, imala sam spontani pobačaj, umrlo je dijete koje je dio naše obitelji. Nije nestalo. Ono nas čeka kod Boga. Postoji član naše obitelji koji je kod Boga. Taj događaj smrti još je jedno životno iskustvo za mene kao majku. Ne znam kako izgleda, ali ono nas čeka. Tako je ovo dijete koje čekamo – jedanaesto. Puno je obitelji s više djece koji žive normalnim životom kao i drugi, nažalost mediji i javnost uvijek prikazuju neke slučajeve. Zapravo, u javnosti se želi prikazati obitelj u lošem svjetlu.

Uvijek se postavlja pitanje onoga materijalnog na koje je lako odgovoriti. Zapravo, je li djeci potrebno sve ono što oni žele? Tu su i pedagoške mjere. Puno stvari je koje nismo htjeli djeci kao roditelji, a ne da nismo mogli. Nije sve nužno. Roditelji moraju znati mjeru, jer pitanje je što je djeci potrebno, a ne što djeca žele. Najvažnije je otkriti Boga. Ako se to ne otkrije, sve je uzaludno. Niša nije vječno, ni umjetnost, ni glazba, ni zdravlje. U našoj obitelji ulažemo velike napore da djeci prenesemo vjeru. Ne predstavljamo se kao sveci, želimo živjeti normalno. Pogotovo djeca na roditeljima vide sve nedostatke i njima se ne možemo predstaviti drukčije nego onako kakvi jesmo. Ali zato je važna ljubav prema djeci, ona koju smo besplatno primili od Boga. Bog je onaj koji čovjeka čeka i nije proklet zbog grijeha. Postoje vrata koja su uvijek otvorena za povratak, samo se čovjek mora otvoriti Bogu i korigirati svoje stavove.«

Dan započinju s molitvom

Opisujući jedan prosječni dan, majka Andrea ističe da ujutro moli časoslov, zatim budi one koji su za školu. »Oni koji idu u školu, prema gradu, suprug ih vozi jer u to vrijeme on ide na posao. Nakon toga, kad prvi iziđu, onda ustaju ostali. Do deset poslužujem doručak, a poslije toga nema doručka, pa ni u hotelima nema doručka poslije deset. Nakon toga pospremamo kuću, perilicu, čistimo, kuhamo ručak. Oko 12,30 mora biti ručak gotov jer zajednički ručamo mi koji smo doma. Svatko pospremi svoje stvari, zapravo učimo se redu od malih nogu. Kad dođu iz škole, pregledam što je bilo. Popodne manjima pustim neki crtić ili nešto radi opuštanja. Ako je sve u redu i kad se završe obveze, svatko ima pola sata na kompjutor. Oni koji idu u glazbenu, moraju se dodatno pripremiti. Rebeka je završila flautu, Tomislav je na klarinetu, a Višeslav je na klaviru. Sport u smislu nedjeljnog razbijanja ne odgovara mi. Nedjeljom su turniri pa mi je to nespojivo. Nama je to dan kad je obitelj na okupu. Tada molimo pohvale, a zatim se družimo, razgovaramo. Svatko može reći što mu se dogodilo taj tjedan, naravno na svoj način. Rekreativno se djeca bave sportom. Imaju tu po dva-tri puta tjedno treninge, zatim se sami uključe u određene igre. No, nije nam to središnja stvar. Uvijek kažem: najbolje su organizirana djeca koja imaju najviše obveza. To što idu u glazbenu školu, to je duhovna i kulturološka vrijednost. Moraju se organizirati i misliti na svoje obveze, moraju pronaći vrijeme kad će vježbati. I ovo je prednost kod nas: suprug i ja smo na istoj strani i nema dvojbe kad su u pitanju važne stvari, tako nema dileme oko molitve, odlaska u crkvu. Znali smo da idemo u neokatekumensku zajednicu. Nije to bio trenutak kad im se to uvela molitva, nego su s time odrasli. Otpor prema tome je neprihvatljivo ponašanje. U neokatekumensku zajednicu uključeno je starijih četvero, zapravo svatko prema svojoj dobi i prema svojim mogućnostima.«

Nismo nikad bili gladni, jer Bog providi

Majka Andrea dalje ističe da je radila u Osnovnoj školi Rudeš, zatim je išla na porodiljski dopust. »Kad se promijenila vlast 2001, ukinuli su trogodišnji porodiljski dopust, i to u listopadu, dakle kad je sve već krenulo. Kako se Bog uvijek pobrine, tako se pobrinuo u tim trenucima i za mene. Tada sam imala petero djece, radila sam na Rudešu i morala sam putovati kroz cijeli grad. Tu na Bukovcu radila je učiteljica koja je živjela u Bregani i onda sam se na neki način s njom zamijenila. Bog sve providi. Nije pedagoški vraćati se, započinjati pa odlaziti. K tome, uvijek je dobro da je majka s djecom barem do polaska u školu.

Glede odnosa prema višečlanim obiteljima, ima onih koji to preziru, prije svega smeta im bliskost s Crkvom jer se u društvu stvara negativistički pristup Crkvi. Osobno mogu reći: Crkvu sam otkrila kao majku, kao učiteljica, kao mudrost, ne kao popovska razmatranja. Uvjerena sam da puno bolje živi onaj tko sluša Crkvu. Manje-više dobro sam prihvaćena u školi, jer moja su djeca kod mojih kolega, oni ih uče.

Što se tiče materijalnog, sve je to prolazno i za sve se Bog pobrine. Kad se sjetim, ženili smo se u doba kad to nije bilo povoljno, dakle u vrijeme rata. Tražila sam vjenčanicu petnaest puta pod uzbunom. I onda poslije vjenčanja počeli smo skromno, zapravo imali smo u početku svaki dan za kruh, mlijeko. Kao trudnica, sjećam se, gledala sam paštetu i razmišljala: Jednog ću dana moći kupiti paštetu i jogurt. Nismo nikad bili gladni, jer Bog providi. Nisam se nikad osjećala jadno i loše. Uvijek smo druge stvari više cijenili nego materijalne. Kad se činilo nemoguće, kupili smo kuću. Nismo ni mislili da ćemo doći na Bukovac, u jedan od ljepših zagrebačkih kvartova. Žena koja je to prodavala nije željela prodati nekome tko im je nudio više novaca, a onda smo došli mi i u nekoliko minuta sve se dogovorili. Suprug je ponudio cijenu i ona je pristala. Bog je stvarno providio i On pomaže ljudima. Onaj tko nije iskusio, često znade reći: Tko zna tko vam pomaže! Pomaže nam Bog«, svjedoči Andrea Matoković.

Dužnost je roditelja odgajati u vjeri

Suprug Robert ističe da je jako teško danas djecu odgajati kršćanski, jer je nažalost takvo društvo. »Naprimjer, kad se statistički gleda, koliki se izjašnjavaju katolicima ili kršćanima, a u stvarnosti je to sasvim drukčije«, kaže suprug Robert. »Mnogi ne žive kršćanski, i to je velik problem, a k tome svako dijete je drukčije, lako ih povuče društvo. U odgoju je borba i treba biti ustrajan. Kao roditelji dužnost nam je prenijeti koliko možemo, a kasnije svatko je od njih slobodan odgovoriti u svakoj situaciji na Božji poziv. Možemo moliti s djecom i za djecu, ali sve ide u Božje ruke. Uvijek smo slobodni i pitanje je koliko ćemo u toj slobodi biti otvoreni Bogu. Ne mogu se djeca odgajati kao nekad. Nije dovoljno samo u obitelji dati ono što moramo jer zbog posla i zbog ritma života ne može se djecu odgajati kao nekad. Sve danas udaljava čovjeka od Boga, pa zato treba i pomoć sa strane. Nama je pomogla neokatekumenska zajednica. Tamo ima puno mladih i puno je lakše kad uključimo djecu među one koji su vjernici, koji imaju slična promišljanja. Kad dođe u pubertet, iako je u iskušenju, onda će drukčije poimati svijet kad je među sebi sličnima u svjetonazoru i promišljanju. Zar nije lijepo vidjeti skupinu mladih da mole krunicu? To je nešto što treba njegovati i promicati.«

Vlado Čutura

http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=22468

Utorak, 14. Svibanj 2013.

Nova stranica župa KOMPOLJE, BRLOG i VRATNIK - na FACEBOOK profilu

Ova mrežna stranica (portal), nakon odlaska bivšega župnika don Anđelka Kaćunka na novu službu u Gospiću, više ne objavljuje sadržaje iz župa u naslovu. Nova...   >>>

KOMPOLJSKI "ZBOR" - SLAVLJE 'LETNJE STIPANJE': subota 21.8.!

Svečano koncelebrirano misno slavlje u 11,00 s. u zajedništvu sa svećenicima Otočkoga dekanata predvodi župnik (u odlasku) don Anđelko. Pjevanje vodi župni...   >>>

'Elizabeta' u Brlogu – radostno trostruko slavlje

Proslava blagdana Marijina pohoda Elizabeti, zaštitnice župe Brlog, 29. svibnja, i ove je godine bila svedena samo na liturgijsko slavlje – nametnute 'mjere'...   >>>

Šokantne izjave - poziv na raspravu u Crkvi i društvu

Medicinska aktivistica Vera Sharav - Židovka koja je preživjela holokaust - ukazuje na sličnosti između nacističkog režima i onoga što se događa danas* (u...   >>>

Jedinstveno svečano slavlje sakramenata kršćanske inicijacije

U redovitim okolnostima života naših manjih župnih zajednica krštenje djece, premda nije čest događaj, smatra se nečim uobičajenim. Nasuprot tome, pristup...   >>>

Kompolje (župna crkva)

Sveta misa:
nedjeljom u 10,00 sati; radnim danom u 18,00 sati (u zimskom razdoblju) odnosno u 19,00 ili u 19,30 s. (u ljetnom razdoblju)

Pobožnost Srcu Isusovu:
devet prvih petaka (od listopada do lipnja) – sveta misa navečer, potom klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu

Pobožnost Majci Božjoj:
u svibnju i listopadu krunica u 19,00 sati i potom sv. misa

Brlog

Sveta misa:
župna crkva: u drugu i posljednju nedjelju u mjesecu u 15,00 sati
Dom za odrasle "Bistričak": po dogovoru (o većim blagdanima)

Vratnik

Sveta misa:
župna crkva: nedjeljom u 12,00 sati
Crni Kal: prva nedjelja u mjesecu u 15,00 sati

Kad ce opet blog?...   >>>

Sveti Otac Benedikt XVI bio je osam godina na čelu Katoličke crkve. Prvi je Papa u posljednjih sedam stoljeća koji je odlučio...   >>>

13. veljače 2013. na Čistu Srijedu ili Pepelnicu, početku korizmenog vremena sahranjen je vlč. Mile Ivančić. Mučenik i okrutna...   >>>