"Lectio divina" - božanska hrana svakoga dana

"LECTIO DIVINA" - MOLITVENO ČITANJE SVETOGA PISMA

Nedavno sam na jednom znanstvenom simpoziju čuo tvrdnju da se vjeru upoznaje čitajući Katekizam Katoličke Crkve, a u duhovnosti (zajedništvo s Bogom) se raste čitajući Sveto pismo (kratica: SP). Imajući u vidu važnost čitanja Svetoga pisma Drugi vatikanski koncil (50. godina) je pozvao ne samo svećenike, nego i sve vjernike da čitaju Sveto pismo: "Vjernici dakle, neka rado pristupaju samom svetom tekstu, bilo svetim bogoslužjem posve ispunjeni božanskim riječima bilo pobožnim čitanjem ili također putem ustanova i drugih za tu stvar prikladnih pomagala, koja se u naše vrijeme uz odobrenje i na poticaj crkvenih pastira posvuda hvalevrijedno šire. I neka imaju na umu da molitva mora pratiti čitanje Svetoga pisma da bi ono postalo razgovorom između Boga i čovjeka; jer »kad molimo, mi ga oslovljavamo; kad božanske izreke čitamo, mi ga slušamo«." (DV 25)

Godine 2008. je u Rimu bila sinoda o temi Riječi Božje. Kao plod sinode je i Postsinodalna apostolska pobudnica pape Benedikta XVI. Verbum Domini – Riječ Gospodnja. Ovaj dokument u br. 86 naglašava: "Molitveni pristup Svetom pismu je temeljni element ili sastavnica duhovnog života svakog vjernika." (VD 86) Sinoda naglašava prioritet Riječi Božje u Crkvi i cjelokupnom njezinom djelovanju što uz homiliju i biblijski pastoral uključuje i "lectio divina" (kratica: LD). Benedikt XVI. u istom dokumentu na zanimljiv način povezuje naše osobno ili zajedničko čitanje Svetog pisma s liturgijom: "Kao što euharistijsko klanjanje pripravlja, prati i nastavlja euharistijsku liturgiju, tako osobno i zajedničko molitveno čitanje pripravlja, prati i produbljuje ono što Crkva slavi po naviještanju Riječi na području liturgije."

Razne su metode plodnog i vjerničkog pristupa svetim Pismima. Najviše se ipak govorilo o lectio divina za koju je rečeno da je uistinu "sposobna otvoriti vjerniku blago Riječi Božje, ali također stvoriti susret s Kristom, živom božanskom riječju". "Lectio divina" je tradicionalna praksa čitanja Svetoga pisma, meditacije i molitve s ciljem da se unaprijedi zajedništvo s Bogom i poveća poznavanje Božje riječi. Lectio divina je čitanje riječi Božje u razgovoru s Bogom. Zove se tako ne samo jer tekstovi koje čitamo sadrže ono što Bog govori, nego i zato jer u čitanju sudjeluju dvojica: s jedne strane onaj koji čita a s druge strane Duh Uskrsloga. 'Duh Sveti čini da otkrivamo u evanđeoskom testu živu osobu Isusa Krista, da bismo ga mogli sresti i iskusiti kao Gospodina našega života.' Lectio divina je dakle čitanje određene evanđeoske stranice na način da ono preraste u molitvu i preobrazi život.

Razvoj molitvenog čitanja SP ili LD kroz povijest

Lectio divina tradicionalno sadrži četiri momenta od kojih je svaki važan: 1: lectio (čitanje teksta); 2. meditatio (razmišljanje nad tekstom); 3. oratio (molitva); contemplatio (promatranje). Ovako uređeni način čitanja Svetoga pisma sa svojim rasporedom i stupnjevima lectio divina nastaje tek u XII. st. Međutim u širem smislu kao „čitanje i molitveno slušanje Riječi Božje“ ili kao „čitanje koje daje puno prostora molitvi i obraćenju života“ nastaje puno ranije.
Već su židovski rabini prije Isusovog dolaska govorili da čitanjem Pisma, meditacijom i molitvom, čovjek može usvojiti Zakon, Riječ Božju i Božju prisutnost u stvaranju. U Novome zavjetu Isus drži lectio divina dvojici učenika na putu u Emaus: "Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?" (Lk 24,32). Sv. Pavao naglašava: „Uistinu, što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjehi Pisama imamo nadu“ (Rim 15,4).

Patristička tradicija je uvijek preporučivala pristupanje Pismu u dijalogu s Bogom. Origen (185-253): Razumijevanje Pisma, još više od proučavanja, zahtijeva prisnost s Kristom i molitvu. Nema autentičnog poznavanja Krista bez zaljubljenosti u njega. Origen je prvi koji koristi izraz na grčkom theia anagnosis koji je poslije preveden na latinski lectio divina ili božansko čitanje.
Sv. Jeronim (347-420) piše djevici Eustahiji: „Redovito se posvećuj čitanju (lectio)… Neka te san uhvati s misalom među rukama i neka tvoje lice padne na Sveto pismo.“ Djevici Demetriati pak piše: "Ispuni dušu ljubavlju sa lectio divina." Ipak najpoznatije su Jeronimove riječi: 'Ne poznavati Pismo znači ne poznavati Krista.' Što se bolje upoznaje Pismo to se više ulazi u neshvatljivi misterij utjelovljene Riječi, tj. u misterij Isusa iz Nazareta.
Sv. Ambrozije iz Milana (340-397) naglašava kako se Isus u pustinji brani od napasnika Riječju Božjom i kaže: "… do te mjere je zaokupljen božanskim čitanjem da zaboravlja tjelesnu glad; Isus pribavlja sebi hranu nebeske riječi“. Poznate su također sljedeće riječi Sv. Ambrozija: „Kada moliš ti si onaj koji razgovaraš s Bogom; kada čitaš, Bog je onaj koji ti govori…“
Slično nalazimo i kod Sv. Augustina (IV.-V. st.): „Tvoja molitva je tvoja riječ upravljena Bogu. Kada čitaš (Bibliju) Bog je onaj koji ti govori; kada moliš ti si onaj koji govori Bogu.“ Augustin je gorio od želje da u Pismu susretne Isusa Krista jer «čitajući Pismo slušamo Krista».
Sv. Antun pustinjak (IV. st), otac zapadnog redovništva, naglašavao je da lectio divina treba imati centralno mjesto kod pustinjaka. Nekom bratu koji ga pita kako postići Božju pomoć piše: „Gdjegod išao imaj uvijek Boga pred svojim očima, i štogod radio osloni se uvijek na svjedočanstvo Svetoga Pisma.“
Sv. Benedikt je u svakodnevni dnevni red svojih monaha uvrstio lectio divina. Odredio je da se monah, uz molitvu i rad, svakodnevno u točno određeno vrijeme mora posvetiti božanskom čitanju.
Sv. Izidor Seviljski (560-636): "Kada molimo, razgovaramo s Bogom; kada čitamo, Bog razgovara s nama.“ „Svaki duhovni napredak dolazi od čitanja i razmatranja Pisma. Naime čitajući učimo ono što ne znamo, a razmatrajući čuvamo to što smo naučili. Dva su dara koja dobivamo čitajući Pisma: pouka pameti i vodstvo ka ljubavi Božjoj. Nitko ne može spoznati smisao Svetog pisma osim po dugotrajnoj familijarnosti sa čitanjem Pisma.“

Konačno oblikovanje Lectio divina

Kartuzijanski prior Guigo (+ 1188.) dao je molitvenom čitanju Svetoga pisma lectio divina konačnu formu. U svome pismu „Monaške ljestve“ piše Gervaziju o kontemplativnom životu koristeći se slikom ljestvi i opisuje tako duhovni hod koji monaha vodi do Boga sljedećim riječima: „To su monaške ljestve koje monahu dozvoljavaju da od zemlje uziđu sve do neba. Ove ljestve imaju četiri stepenice koje nisu drugo nego četiri koraka, stupnja ili temeljna momenta molitvenog čitanja: lectio, meditatio, oratio e contemplatio (čitanje, razmišljanje, molitva, promatranje). Ovo su ljestve koje se uzdižu od zemlje i dosižu do neba, sastavljene od samo četiri stepenice, a ipak nevjerojatno jako visoke; temelj im je oslonjen na zemlju, a vrh im prodire kroz oblake i istražuje tajne neba“.
Lectio divina je dakle hod prema gore, penjanje, čiji je jedini cilj susret s Bogom. Guigo ovako opisuje ove četiri stepenice ili četiri etape lectio divina: „Čitanje traži dobro blaženoga života, razmatranje ga nalazi, molitva ga traži a kontemplacija ga kuša.“ „Čitanje poslužuje ustima čvrstu hranu, razmatranje ju žvače i sječe, molitva joj izvlači ukus, a kontemplacija je sama dobrota koja osvježava i tješi.“ Kako je Guigo došao do ove čvrste strukture lectio divina? Iz iskustva svakodnevnog života. Svaki ručni rad da bi zadovoljavajuće uspio traži precizna vrjemena i ritmove, tj. niz postupnih operacija. Razmišljajući o tome pitao se nije li isto tako i s duhovnom aktivnošću.

Pogledat ćemo sada svaku od ovih četiriju etapa lectio divina izbližega. No prije toga poslušajmo što kaže kartuzijanac Guigo s kakvim unutarnjim stavom duha treba pristupiti božanskom čitanju: „Pravo čitanje je poučljivo slušanje Riječi koja se obraća osobno čitatelju. Da bi čitanje bilo valjano treba znati na ispravan način slušati.“ Svome prijatelju Teodoru, osobnom carskom liječniku, koji mu se potužio da ne nalazi vrjemena za čitanje Svetoga pisma, Sv. Ivan Zlatousti u jednom pismu piše: „Što je Sveto pismo ako ne pismo svemogućeg Boga svojem stvorenju? Ako bi se Vaša visost našla izvan carskog sjedišta i primila pismo od zemaljskog cara, zar ne bi bila nemirna i ne bi se išla odmarati niti spavati prije nego što bi pročitala pismo da dozna što Vam želi poručiti zemaljski car. Nebeski car, Gospodar ljudi i anđela ti je poslao svoja pisma koja se tiču tvoga života, i ti ne pokazuješ nikakvu nestrpljivost da ih čitaš?" Prelazimo sada na objašnjavanje prve etape božanskog čitanja ili lectio.

1. Lectio, ili čitanje svetoga teksta

U prvom dijelu božanskog čitanja koji se zove lectio, ili čitanje Pisma tražimo odgovor na sljedeće pitanje: Što kaže biblijski tekst u sebi? Cilj ovog koraka je dakle doći do autentičnog poznavanja sadržaja teksta.
Kardinal Martini koji je zajedno sa svojim vjernicima prakticirao lectio divina u milanskoj katedrali, piše: Pod čitanjem (lectio) misli se na čitanje i ponovno čitanje određenog biblijskog odlomka (najbolje ako se uzme čitanje od dana) pokušavajući otkriti njegovu strukturu, ključne riječi, osobe, radnje i njihove kvalifikacije, smještajući odlomak u kontekst biblijske knjige iz koje je uzeto kao i čitave Biblije, ali i vlastitog vrjemena, jer mi čitamo ovaj tekst danas. Ovaj dio lectio divina često biva zapostavljen jer imamo dojam da poznajemo tekst i da smo ga čuli već toliko puta. Međutim biblijski tekst valja uvijek čitati kao da ga čitamo po prvi put. Jednostavna analiza će otkriti neke aspekte koji su do sada bili sakriveni. Zapravo prvi dio molitvenog čitanja želi odgovoriti na pitanje: Što ovaj tekst kaže?
Martini smatra da i u ruke treba uzeti olovku i evanđeoski tekst. Evanđelje se čita s olovkom, ne samo očima. Lectio znači pročitati i ponovno čitati tekst podcrtavajući kako bi bitne stvari izašle na vidjelo. Treba podcrtati glagole, zaokružiti glavni subjekt, tako da postanu što uočljiviji. Uskličnik se stavlja kod riječi koje me pogađaju. Ono što ne shvaćam treba označiti upitnikom. Ovo služi da budu uočljive radnje, njezin subjekt i objekt, kao i ambijent u kojem se radnja događa. Dio odlomka koji izgleda najvažniji, centralni, treba podcrtati dvostrukom linijom. Ova operacija se čini jednostavnom, ali treba je činiti pismeno. Samo tako možemo otkriti elemente koje pri običnom čitanju nismo opazili, naći stvari koje nismo očekivali u odlomku koji znamo možda već napamet.
Biblijski tekst treba čitati biblijski polagano, pažljivo i uvijek ponovno sa ciljem da se shvati njegov literarni i povijesni smisao. Što je sveti pisac htio reći ondašnjim svojim čitateljima? Ako čitamo tekst nedjeljnog evanđelja možemo se u ovoj etapi poslužiti kratkim komentarima nedjeljnih čitanja od naših bibličara: Dude, Zovkića, Rebića, Dugandžića. Ti komentari će nam pomoći da pronađemo odgovor na pitanje što biblijski tekst kaže u sebi, koja je njegova poruka.

2. Razmatranje (meditatio)

Ova druga etapa božanskog čitanja traži odgovor na sljedeće pitanje: Što biblijski tekst kaže meni, nama? Svatko osobno, ali i kao zajednica, treba dopustiti da bude dodirnut i preispitan porukom riječi. Nije riječ o razmatranju riječi izgovorenih u prošlosti, nego u sadašnjosti. Riječ Božja nama danas govori.
Kartuzijanac Guigo naglašava da se meditacijom ili razmatranjem od površnog pristupa ili čitanja prelazi u dubinu: „Razmatranje treba sići sve do srca Riječi koju se sluša. Čitanje je ono što primjećuje oko, uho i razum. Međutim prava destinacija Riječi je srce koju se postiže razmatranjem. A srce je čovjekova nutrina, nutarnje središte u kojem razmišlja, odlučuje, osjeća. Kroz meditaciju Pisma Božje srce govori ljudskome srcu.“ Guigo poziva svoga prijatelja Teodora: „Nauči upoznavati Božje srce u Božjim Riječima.“ Da bi se to dogodilo treba „probaviti“ riječ Božju koja je prava hrana Duha“.
Kako se to konkretno čini uči nas kardinal Martini: „Meditacija je razmišljanje nad porukom teksta, nad osjećajima i vrjednotama sadržanima u tekstu. Meditacijom nastojimo razumjeti koje vrijednosti ili sudove sadrže riječi, stavovi, ponašanja, djelovanja sadržani u biblijskom tekstu. Taj cilj se postiže tražeći odgovore na sljedeća pitanja: Kako se ponašaju likovi u tekstu? Kakav je njihov stav prema Isusu? Kakve osjećaje prema njima gaji Isus? Kako se prema njima odnosi? Zašto je neka riječ izrečena ili gesta napravljena?
Na taj način izranjaju osjećaji i vrijednosti zajednički ljudima svih vrjemena kao što su divljenje, radost, nada ili strah, sumnja, samoća; stavovi koje Bog ima prema nama kao dobrota, oproštenje, milosrđe, strpljivost. Razmišljanje o osjećajima i vrijednostima sadržanima u tekstu postaje izvor usporedbe sa osobnom situacijom i iskustvom onoga koji čita. U kojem liku se ja nalazim? S kojim se mogu identificirati? Imam li želju Zakeja da vidim Gospodina? Jesam li potreban spasenja kao Magdalena? Tržim li da Bog umnoži moju vjeru kao otac opsjednutog mladića? Ili sam sličan liku koji misli da je pravedan, ne prima Isusa, poziva ga da bi ga kritizirao i zlonamjerno ispitivao? Primam li Božje oproštenje? Da li me Isusova riječ plaši, možda jer je nezgodna ili me tjera da promijenim život?
Meditacija je dakle razmišljanje nad vrijednostima sadržanima u tekstu i to detaljno. Kad smo shvatili duboki smisao odlomka pokušavamo ga primijeniti na vlastiti život. Ova etapa može završiti sa zajedničkim razgovorom (collatio) koji ima za cilj međusobno podijeliti iskustvo susreta s Riječju Božjom koje onda prelazi u zajedničku molitvu (oratio).

3. Molitva (oratio)

Treći dio molitvenog čitanja Svetog pisma daje odgovor na sljedeće pitanje: Što ja imam reći Gospodinu kao odgovor na njegovu Riječ? Kakav je moj molitveni odgovor na Božju riječ koja mi je osobno progovorila kroz prva dva dijela božanskog čitanja Svetog pisma?
„Meditacija dakle nije cilj samoj sebi nego treba voditi prema dijalogu s Isusom, treba postati molitvom. Meditirajući shvaćam da su Isusove riječi upravljene i meni, da mi sada govori i poziva me, da stojim u njegovoj prisutnosti. Molitva je odgovor na ono što sam u čitanju i meditaciji razumio. Tekst treba u meni izazvati religiozne osjećaje: osjećaj zahvalnosti i hvale prema Bogu za njegovu veličinu, za njegovu ljubav prema nama; osjećaj kajanja jer ne ostvarujem u svojem životu vrijednosti koje tekst odražava. Molitvom izražavam svoju vjeru, nadu, ljubav koju je tekst u meni potaknuo. Molitva treba postati čin ljubavi, proširiti se na sve one koje su u potrebi“ (Martini).
Molitveni odgovor može dakle biti prošnja, zagovor, zahvala, hvala, kajanje. Molitva je dijalog s Bogom, sastavljen od šutnje, slušanja, molitve i hvale, s glavnim ciljem postići čisto srce, tj. u potpunosti uskladiti svoju nutrinu u kojoj osjeća, razmišlja i odlučuje s Bogom i njegovom voljom. Molitva je dakle prvi način na koji nas Božja Riječ mijenja.
Kartuzijanac Guigo opisuje značenje molitve kao treće stepenice lectio divina sljedećim riječima: „Čitanje je prvo kao temelj. Meditacija istražuje dublje o onome čemu treba težiti; kopajući nalazi blago spoznaje i iskustva Boga... Međutim budući da ga sama meditacija nije sposobna sačuvati, vodi nas k molitvi. Razmatrajući nad Božjom riječju duša vidi da što se više u srcu uzdiže, tj. što više vlastitim snagama spoznaje Boga, to se više udaljava od njega. Svjesna toga ponizno se utječe molitvi. Molitva je stupanj lectio divina koji je zapravo neopisiv jer molitelj izbliza gleda tajnu Boga i tajnu čovjeka.“
To se može reći i na ovaj način: Molitva je trenutak uzdizanja i želje, žara i boli u kojem vjernik osjeća gorčinu i žalost vlastite slabosti i nesavršenstva nasuprot savršene Božje istine. Zato molitelj sa svom poniznošću zaziva Gospodina, priznajući ga najvažnijim za vlastiti život.
Sv. Grgur Veliki kaže da molitva izvire spontano iz susreta ljudskog srca i Božjeg srca, preko Božjih riječi. Bog stanuje u čovjekovoj nutrini, u njegovom srcu. Tu se ostvaruje ovaj susret u kojem Bog govori čovjeku i čovjek sluša Boga; a zatim čovjek govori Bogu i Bog sluša čovjeka. Sve se ovo događa preko jedinstvene božanske Riječi. Molitva je djelo srca, a ne usana, jer Bog gleda ne na riječi nego na srce molitelja.

4. Kontemplacija (contemplatio)

Četvrti i završni dio molitvenog čitanja Sv. pisma, ili lectio divina, treba dati odgovor na sljedeće pitanje: Koje obraćenje uma, srca i života traži od nas Gospodin? Kakav će biti moj životni odgovor na njegovu Riječ? Na koji način ću se praktično u životu uskladiti s njegovom voljom? Kako ću od sada živjeti? Cilj kontemplacije je usvojiti kao dar Božji sam njegov pogled u prosuđivanju stvarnosti, preobraziti se obnavljanjem svoje pameti da mognemo „razabrati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno“ (Rim 12,2), usvojiti u nama „misao Kristovu“ (1Kor 2,16). Riječ Božja predstavlja kriterij rasuđivanja. Ova točka daje do znanja da se lectio divina ne zaustavlja u svojoj dinamici dok ne dođe do djelovanja (actio), koje pokreće život vjernika da bude dar za druge u ljubavi.
Ovako kontemplaciju tumače crkveni oci koji je usko povezuju s obraćenjem života. Prava kontemplacija je životno uspoređivanje s Bogom koji je ljubav, usporedba koja treba preobraziti u ljubav sav vjernikov život. Sv. Nilo kaže: „Tumačim Pismo vlastitim životom“ u smislu da život usmjeren na obraćenje dopušta da se na najdublji način približimo Božjoj Riječi.
Osim takvog tumačenja kontemplacije - prema kojem molitveno čitanje Sv. pisma, lectio divina, biva potpuno tek kad se pretoči u svakodnevni život usklađen s Riječju Božjom - postoji i drugo tumačenje, više mistično. Prema kartuzijancu Guigu „kontemplacija je nagrada za sav napor triju prethodnih faza; opija žednu dušu rosom nebeske slasti. U biti kontemplacija je još više neizreciva nego molitva. Može se samo otprilike o njoj nešto reći, a zapravo ostaje u potpunosti osobno iskustvo.“ Slično i Martini kaže da prijelaz iz molitve u kontemplaciju može biti gotovo neprimjetljiv. Kontemplacija je nešto vrlo jednostavno. To je onaj trenutak kada pred Božjom ljubavlju, veličinom, slavom, ostajemo bez riječi. Ne mislimo više na pojedine elemente teksta koji smo čitali već imamo potrebu da koncentriramo naš pogled na Isusa, da dopustimo da nam oprosti, da se odmorimo u njemu, da osjetimo njegovu ljubav, da budemo jednostavno neko vrijeme s njime koji je naš Prijatelj i Spasitelj. Radi se zapravo o nekoj vrsti intuicije, duboke i neobjašnjive, o intuiciji kraljevstva Božjega u nama, o sigurnosti da smo u dodiru s Isusom.“ Kontemplacija je dakle faza potpunog predanja Bogu. Onaj tko moli ulazi u dimenziju otvorenosti i prihvaćanja darova Duha koja mu dozvoljava ulazak u intimno zajedništvo s Bogom.
Martini međutim ne zaboravlja na obraćenje i praksu u koju se lectio divina treba pretočiti: „Božansko čitanje nije samo škola molitve nego i škola života. Iskustvo osobnog susreta s Isusom Spasiteljem i Otkupiteljem mijenja moj život, moje prosuđivanje, moje kriterije i postaje praktična ispovijest koju živim u svojim svakidašnjim izborima…

Marija kao primjer božanskog čitanja

Kod Marije nalazimo navedene korake spojene i sažete. Ona je uzor poslušnog prihvaćanja božanske Riječi. „Pohranjivaše sve te događaje i prebiraše (symballein - uspoređivati) ih u svome srcu“ (Lk 2,19; usp. 2,51). Marija je znala otkriti vezu između riječi i događaja u okviru Božjeg plana spasenja. Marija je uspoređivala ne samo riječi i događaje u vezi s Isusom i tako dolazila do njihova punijeg razumijevanja, nego i s vlastitim životom. Marija je uspoređivala s Riječju vlastiti život kako bi postala sve otvorenija planu koji je Bog imao s njom. Ovime se ne stavlja u pitanje Marijina bezgrješnost nego se ističe Marijin put vjere koji nije bio bez napora.
Pohranjivati i prebirati, dva glagola koji predstavljaju progresivnost u zauzetošću prema Riječi. Pohranjivanje odnosno čuvanje riječi možemo usporediti s čitanjem i razmatranjem Riječi koje ima cilj da Riječ siđe u dubinu našega srca. Pitamo se što nam sveti tekst ima reći. Oratio i contemplatio poziva molitelja da odgovori na pitanje: Što ja imam reći svetom tekstu (Bogu)? Molitvom i obraćenjem života (a to je istinska kontemplacija) dajemo odgovor na Božju Riječ; Božja Riječ tako u nama donosi plod kao u Mariji.

Učinkovitost lectio divina

Lectio divina je „sposobna otvoriti vjerniku blago Riječi Božje, ali također stvoriti susret s Kristom, živom božanskom riječju“. Čitanje Riječi Božje podupire nas na putu pokore i obraćenja, dopušta nam produbiti osjećaj crkvene pripadnosti i podupire nas u većoj bliskosti s Bogom. Sv. Ambrozije kaže: "Kada s vjerom uzmemo u ruku sveta Pisma i čitamo ih s Crkvom, čovjek ponovno šeće s Bogom u raju."

Vlč. dr. Božidar Mrakovčić
prof. teologije u Rijeci

Nova stranica župa KOMPOLJE, BRLOG i VRATNIK - na FACEBOOK profilu

Ova mrežna stranica (portal), nakon odlaska bivšega župnika don Anđelka Kaćunka na novu službu u Gospiću, više ne objavljuje sadržaje iz župa u naslovu. Nova...   >>>

KOMPOLJSKI "ZBOR" - SLAVLJE 'LETNJE STIPANJE': subota 21.8.!

Svečano koncelebrirano misno slavlje u 11,00 s. u zajedništvu sa svećenicima Otočkoga dekanata predvodi župnik (u odlasku) don Anđelko. Pjevanje vodi župni...   >>>

'Elizabeta' u Brlogu – radostno trostruko slavlje

Proslava blagdana Marijina pohoda Elizabeti, zaštitnice župe Brlog, 29. svibnja, i ove je godine bila svedena samo na liturgijsko slavlje – nametnute 'mjere'...   >>>

Šokantne izjave - poziv na raspravu u Crkvi i društvu

Medicinska aktivistica Vera Sharav - Židovka koja je preživjela holokaust - ukazuje na sličnosti između nacističkog režima i onoga što se događa danas* (u...   >>>

Jedinstveno svečano slavlje sakramenata kršćanske inicijacije

U redovitim okolnostima života naših manjih župnih zajednica krštenje djece, premda nije čest događaj, smatra se nečim uobičajenim. Nasuprot tome, pristup...   >>>

Kompolje (župna crkva)

Sveta misa:
nedjeljom u 10,00 sati; radnim danom u 18,00 sati (u zimskom razdoblju) odnosno u 19,00 ili u 19,30 s. (u ljetnom razdoblju)

Pobožnost Srcu Isusovu:
devet prvih petaka (od listopada do lipnja) – sveta misa navečer, potom klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu

Pobožnost Majci Božjoj:
u svibnju i listopadu krunica u 19,00 sati i potom sv. misa

Brlog

Sveta misa:
župna crkva: u drugu i posljednju nedjelju u mjesecu u 15,00 sati
Dom za odrasle "Bistričak": po dogovoru (o većim blagdanima)

Vratnik

Sveta misa:
župna crkva: nedjeljom u 12,00 sati
Crni Kal: prva nedjelja u mjesecu u 15,00 sati

Kad ce opet blog?...   >>>

Sveti Otac Benedikt XVI bio je osam godina na čelu Katoličke crkve. Prvi je Papa u posljednjih sedam stoljeća koji je odlučio...   >>>

13. veljače 2013. na Čistu Srijedu ili Pepelnicu, početku korizmenog vremena sahranjen je vlč. Mile Ivančić. Mučenik i okrutna...   >>>